Svi su pohvalili i zahvalili vlč. Antunu Štefanu, nacionalnom ravnatelju Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, na hrabrom i uvjerljivom prijedlogu da taj susret u svom prvom izlasku iz Luksemburga gdje se 30 godina održavao, bude u Hrvatskoj, u zahvalnosti i Ines Sosa Meštrović iz Nacionalnog misijskog ureda na raspoloživosti i svemu što je učinila da organizacija u svemu uspije.

- Vi ste donijeli nešto novo na naše susrete. Jako to poštujem, vidjeti kako vaše župe žive za misije. To je dobro, da vide da su dio cijele ove zajednice Europljana. Izvrsno. To je sjajno i dira naša srca, kao i vaša ljubaznost. Hrvatsku nisam prije baš dobro poznavao. Ovdje sam drugi put i Hrvatska je postala dio mog srca. Što se tiče ljudi, mogu vam reći, Vi ste primjer za Europu! Možda niste svjesni toga, ali to što radite, činite jako lijepi posao, nastavite. Nemojte misliti da je život bolji u drugim zemljama. Imate nešto posebno i tu posebnost trebate nastaviti živjeti - istaknuo je o. Michel Coppin, nacionalni direktor Papinskih misijskih djela u Belgiji.

Podsjetio je kako je Belgija bila jako kršćanska zemlja, misijski orijentirana, nekad su imali više od 25 000 misionara.

- Komunizam nije uspio nametnuti materijalizam u komunističkim zemljama. Ali ono što komunizam nije uspio učiniti u vašoj zemlji, sad materijalizam čini u zapadnim zemljama. Sve se materijalizira, gubimo naša srca. Duh djece malih misionara sa Smiljevca koje sam vidio u Zadru želim donijeti u Belgiju, da djeca vide kako može biti drugačije, mudro dijete, koje živi za drugoga - rekao je o. Coppin i istaknuo kako je Isus volio djecu.

U njegovo vrijeme djeca nisu imala glasa, na njih se gledalo kao teškoću za obitelj.

- Isus je bio prvi u svojoj kulturi koji je pokazao i rekao da su djeca iskrena i važna u kulturi i društvu. Brinite se za djecu. Dajte im mogućnosti da budu dobri kršćani, dobri, čovječni i da dijele s drugima. I bit ćete primjer za puno zemalja - potaknuo je o. Coppin. Djelo svetog djetinjstva u Belgiji je npr. kupilo brod za djecu koji žive na otoku Brazila, koji prevozi djecu da mogu ići u školu. Izbjeglice iz Mianmara od prošle godine žive u Tajlandu u izbjegličkim kampovima, gdje su im Belgijanci izgradili malu školu unutar kampa. U Kongu pomažu sestre da vode brigu o zdravlju djece. Projektima poboljšavaju životne uvjete djece diljem svijeta. 

Nancy Camilleri, koordinatorica Djela svetog djetinjstva u Malti, rekla je da je cilj poticati osviještenost i znanje, da djeca budu uključena, da suosjećaju s djecom u misijama. Djelo im da izvore informacija i prijedloge što raditi. U zemljama gdje djeluju u školama učitelji imaju aktivnosti s djecom temeljem materijala koje im Djelo dostavi.

-Djeca nam mogu pomoći, svojim donacijama oni mijenjaju svijet, čine život drugoga boljim. Ove godine smo se koncentrirali na Madagaskar. Pomažemo s. Rose koja radi u osam škola, postavljajući cijevi i izgrađujući zdence, da djeca mogu ići u školu i imati vodu. Oni trebaju naći pitku vodu. Ustaju u pet ujutro, moraju hodati tri sata do škole i natrag. Svake godine u Madagaskaru umre 4.000 djece zbog infekcija od zagađene vode - rekla je Camilleri.

U Italiji uprava Djela informira ljude da mogu podržati mnoge projekte, ali ne daju novac samo za jedan projekt, da nitko ne kaže da je to njegov projekt; nego, to je projekt Crkve koju oni pomažu.

- Kad ste dali novac, znate da je to za djecu, ali vjerojatno nećete znati u kojoj zemlji. Jer ne smijete biti u kontaktu s tom zemljom. Morate biti u kontaktu s Crkvom. Trebamo novac za siromašnu djecu. Ali to je drugi korak. Prvi korak je najljepše što možemo učiniti, moliti za djecu. Znači da ona nisu zaboravljena, iako oni nemaju što mi imamo. Drugi korak je, možeš dati materijalnu pomoć. Ako nemaš, nema veze. Najvažnije je da svako dijete odrasta sa smislom za solidarnost. Jednom kad odrastu s tim, zaista će moći vidjeti druge ljude. Ako netko pati, bit će sposoban to uvidjeti, jer je educiran da uvidi patnju drugih - rekao je o. Mario Vincoli, nacionalni predsjednik u Italiji.

Mariette Levaye, generalna tajnica Djela svetog djetinjstva u Luksemburgu, smatra kako je važno da se tzv. stare zemlje, Njemačka, Francuska otvore za zemlje jugoistočne Europe, koje dolaze. U Luksemburgu su najnovije pripremili misionarski mjuzikl uz pomoć glazbenika iz Francuske. Tema je vjera, služenje, molitva, srdačnost, živim li zaista kao misionar, nasljedujući Krista. Izvest će ga i na Svjetskom susretu mladih u Krakowu. U Francuskoj taj mjuzikl izvodi 20 mladih na 10 različitih lokacija.

Zbog odvajanja Crkve od države, Djelo u Luksemburgu više ne može ići u škole, nego samo u župe. Veliki izazov im je sad održati živom misijsku djelatnost djece u župama.

- Papinska misijska djela moraju ostati djelo evangelizacije. Da posredujemo radost biti misionarima, da se otvorimo univerzalnoj Crkvi. U Europi je nedostatak svećenika i postali smo misijska zemlja. Opasnost je da ne budemo više otvoreni za druge zemlje. Mislim da imamo puno naučiti od drugih zemalja. Za mene je u ovom poslu jako važno da sam ukorijenjena u vjeru i uvjerena u ljubav Crkve. Za mene je to dragocjeno, mi nismo nevladina udruga, nismo za sve kompetentni. Ali imamo misiju naviještati Krista, poštujući druge religije. Ne radimo prozelitizam. Bit ćemo krivi prema budućoj generaciji, ako ne posredujemo vjeru. Ako govorimo samo o socijalnoj pomoći. Jer nema nekog drugog da govori o Isusu. Imamo tu veliku odgovornost. Za mene to ide zajedno - mogu govoriti o Isusu, ako se odnosim i prema ljudima. Mogu reći da je Isus voda života, ali je i posljedica toga da ljudima dam piti ili izgradim zdenac. Ne smijemo prestati naviještati Krista. I ljudi u Africi, Oceaniji, Aziji od nas to očekuju. Da im dijelimo Biblije, onda dolazi da trebaju vodu, bilježnice, medikamente - rekla je Levaye i istaknula da Djelo znači dopustiti djeci da ostvare odnos s Isusom, iz čega proizlazi odnos s drugom djecom svijeta.

Istaknula je osobito vrijednim da i siromašna djeca u selima Afrike, Azije, Oceanije prikupljaju novac za drugu djecu. Prodaju tri banane i vreću krumpira, a prilog daju za Djelo.

- To smatram lijepim, da je Djelo za svu djecu: siromašnu, bogatu, za sve kontinente. Siromašna djeca daju za one koji su još siromašniji, za projekte. Ne postoji nevladina udruga koja to radi! Za mene se ne radi o količini, nego kako dajem. Dajem li od srca, od svog obilja, ili dajem nešto što mene košta, što zahtjeva žrtvu. U Europi smo izgubili riječ žrtva. Dajemo od svog suviška. U Africi ne daju od suviška. Oni daju jednu vreću riže koju prodaju, a taj novac onda ide u Rim u fond za projekte Djela svetog djetinjstva - rekla je Levaye.

Istaknula je kako je cilj susreta Europskih animatora da Djelo upozna druge zemlje i kulture.

- S Hrvatskom su od početka bili dobri kontakti, otvorenost, mir i međusobna povezanost. Na susretu u Zadru opet sam osjetila misionarski duh, radost misije koju trebamo dalje dati na mlađe generacije. Moramo autentično živjeti. Hrvatska nam je pokazala da je još uvijek moguće oduševiti djecu za misije, za Isusa. Djelo svetog djetinjstva je duhovno. Duhovno je za mene baza onome što dolazi kasnije. Vraćam se u Luxemburg sa željom da se djeca i dalje otvaraju za druge kontinente. To sam osjetila kroz susret u Zadru koji je za mene bio dobra doza zraka, poput kisika. Događaj koji su priredila djeca na Smiljevcu, molitva, pjesma, dijeljenje radosti, to je za mene Djelo svetog djetinjstva, biti radostan jer si Kristov i misionar. To nedostaje svijetu, a djeca nam to pokazuju - zaključila je Levaye.

Svi su sudionici pokazali kako animatori ‘’Djela svetog djetinjstva’’ aktivno i domišljato sudjeluju u pastoralu djece u biskupijama gdje djeluju, u pripremi za primanje sakramenata i susretima gdje se tumači stvarnost djece u siromašnom svijetu, uz poruku da svatko može drugome pomoći utažiti žeđ duha i života.
 
Istaknuta je i potreba usmjerenosti na sposobnosti djece. Markus Offner, predsjednik CEME-a, u Malaviju je upoznao Habsu, 13-godišnjakinju koja je s obitelji mjesecima hodala više tisuća kilometara iz Somalije kroz Afriku, zbog gladi u svojoj zemlji.
 
S Offnerom je govorila engleski, njen materinji jezik je somalijski, a na dugom putovanju naučila je svahili.
 
- Sada u njenoj školi nastavnici govore chichewa, jezik naroda Malawi. Habsa govori četiri jezika, a to je dar, to je talent. Trebamo mijenjati percepciju izbjeglica, ne pitati što im je potrebno, nego biti usmjereni na njihove talente i iskustva koja su donijeli sa sobom, a može im omogućiti da tu gdje su pozitivno doprinesu - rekao je Offner.