U destrukciji osobe i čovještva, u negiranju vrijednosti čovjeka, nacizam i komunizam su dvije sestrinske ideologije, lice i naličje jednoga poganstva i jednoga bezboštva. Struktura totalitarne svijesti je uvijek ista neovisno o ideologijskom predznaku. Komunistički um je jednako isključiv kao i nacistički. U svojim konkretnim manifestacijama oni beru iste plodove zla.

Jedna od najvećih moralnih inverzija u hrvatskom društvu izvršena je devedesetih pretvorbom starih komunističkih fanatika u antifašiste. Partizanština je bila poseban pogled na svijet u Jugoslaviji, podvrsta titoizma i razrađen duhovni i ideološki teror komunističke gerontokracije koja je bila glavni društveni arbitar i čuvar «tekovina revolucije». To društvo partizanskih boraca, poznatije kao SUBNOR, djelovalo je kao titoistička sekta, s čitavim arsenalom patetičnih fraza i nekom tvrdom fanatičnom mržnjom. Za njih nije bilo nijansi, sve izvan njihovih skučenih umova, bilo je klerofašističko i reakcionarno. Nastojali su pokazati kako su uvijek spremni za oružane obračune, za klanje i progone u ime obrane titoizma, Jugoslavije i svojih privilegija. Njihova ratobornost nije splasnula ni u poznim godinama, dapače, što su Titovi borci bili stariji, to su bili bezumniji u obrani komunističkih tlapnji.

Ljudi koji su kao komunistički komesari i fanatizirani borci u Drugom svjetskom ratu ubijali zarobljenike bez suda, koji su vršili ratne zločine nad civilnim stanovništvom, koji su bili okrutni poput azijatskih komunista, kojima ljudski život nije vrijedio ni koliko poderani opanci na njihovim nogama, koji su desetljećima terorizirali naciju svojim ideologiziranim boračkim statusom, koji su odlučivali o tuđim životima, bili suci i tužitelji nedužnima i neistomišljenicima, posebno onima koji su iskazivali hrvatsku samosvijest – takvi su odjednom postali demokrati i antifašisti. Nisam mogao mirno promatrati takvu perverziju i laž.

„Sredinom devedesetih splitski subnorovci, pred svibanjski Dan pobjede, odaslali su u javnost pismo o fašizmu u Hrvatskoj. Ušao sam s njima u žestoku polemiku i oni su me percipirali kao ljutog, smrtnog neprijatelja. Prema njihovom mentalnom sklopu ja sam bio fašist, jer kako protiv njih, antifašista, može biti netko tko nije fašist. Polarizacija Hrvatske na dva svijeta počela je tinjati iznova zahvaljujući tim ostarjelim fanaticima i sve prisutnijoj tadašnjoj šutljivoj opoziciji samoj činjenici postojanja hrvatske države! Antifašizam je uskoro postao zaštitni znak i deklarativna forma čitave oporbe Tuđmanovoj vlasti, preuzimajući optužujuću retoriku protuhrvatskih krugova da je vlast u Hrvatskoj neofašistička! Propagandna floskula s vremenom je nabujala do tih razmjera da su mnogi hrvatski intelektualci preuzimali takvu kritičku retoriku. Pokazalo se da jugoslavenski nerv hrvatske inteligencije nikad nije izgubio svoju osjetljivost, i da je zov starih vremena puno jači od slabih domoljubnih impulsa.“

Nijedan hrvatski intelektualac koji je karijeru stvarao u Jugoslaviji nije imao ni snage ni hrabrosti izvršiti introspekciju jugo-komunizma niti moralnu lustraciju, jer bi morao izvršiti radikalni zahvat u vlastitu savjest. Nitko se nije iskreno pokajao tko god je kolaborirao s titoističkim režimom. Tu je korijen moralnog truleža hrvatskog društva. Na ustajalu baruštinu komunizma, nabačeni su cvjetni lopoči. Demokracija je takvim pervertitima poslužila kao novo globalno Potemkinovo selo, s fasadama europejstva i salonskog antifašizma. Ništa od svega toga nije bilo ni iskreno ni iz srca, samo jedna velika farizejska poza, bez strasti i uvjerenja. Zato je naše društvo u intelektualnom smislu bezlično, imitatorsko, pozersko i skorojevićevsko. Bez hrabrih umova, spremnih na odricanje ova zemlja nije mogla doživjeti svoju katarzu i očistiti se od komunističkih grijeha. Sve podmukle misli, uhođenja i izdaje, svi progoni i zločini preko noći su olako oprošteni komunističkim zločincima. Nijednome nije suđeno, nijedan se nije javno pokajao.
 

Posljedice voluntarizma
 
Komunistički voluntarizam opustošio je hrvatsku društvenu svijest. Školstvo, pravosuđe, ekonomija, državne institucije, ostale su pritisnute birokratskim mehanizmima i voluntarizmom koji je narušio svaku zakonitost. Najveću pustoš komunistički mentalitet je ostavio u gospodarstvu, u privatizacijskim procesima. Velika poduzeća koja su stvarana na socijalističkoj ekonomiji u novim uvjetima propadala su i nestajala, a radnici su ostajali iskorišteni i doslovce opljačkani od menadžera prevaranata. Jedan dio negdašnje socijalističke ekonomske strukture snašao se u švercerskim i manipulacijskim privatizacijskim poslovima, na brzinu se obogatio, eksploatirajući veliku masu radnika, koji nisu imali izbora. Veliko mnoštvo radnika ostalo je zatečeno jer su ljudi desetljećima naučili raditi u komunističkom sustavu koji im je davao lažnu sigurnost. Neki kritičari kažu da su ljudi u titoizmu imali zdravstvenu, mirovinsku i svaku drugu sigurnost, da je ona bila realna, a ne fiktivna. Međutim, realna sigurnost se ne temelji na političkoj ekonomiji i trenutnom osiguranju ljudi, na umjetno stvorenom tečaju, tiskanju novca ili toleriranju nerada jednih na račun rada drugih. Socijalizam titoističkog tipa nosio je u sebi sve te anomalije.

Je li ijedan stručnjak analizirao koliko je gubitaka jugoslavenska ekonomija akumulirala tijekom osamdesetih, i da je sve to poput gnojnog čira puklo u devedesetim godinama? Zašto nitko ne želi proteklih pola stoljeća u Hrvatskoj promatrati u sklopu jednog povijesnog i društvenog kauzaliteta? U sklopu jednog procesa, u kojemu je skrivena društvena ili ekonomska anomalija iz sedamdesetih pukla na leđima naraštaja iz devedesetih? Svi globalni ekonomski i svaki drugi projekti u svijetu izrađuju se s prognozama u budućnost i u kauzalnoj svezi s minulim procesima. Dokle god se hrvatske anomalije ne sagledaju kao posljedica prošlosti, teško ćemo imati i pravu dijagnozu i pravo rješenje za našu budućnost. Kako se suočiti s istinom kad su na vlast dvijetisućite došli oni koji su bili na vlasti kao titoistički partijski birokrati?

Voluntaristički pristup zakonima i ekonomiji doveo je do toga da su ljudi naučili na jedan princip: i onaj koji radi i onaj koji ne radi, jednako dobivaju plaću. Komunisti su tako kupili socijalni mir i stvorili zadovoljnog građanina ne na vrijednostima suvremenog društva, na radu i uspjehu, na stručnosti, nego na uravnilovci poslušnih. Nerad i neodgovornost isplivali su kao kriteriji. Društvena imovina u svijesti ljudi je postala ničija imovina. Čovjek u komunizmu gubi svijest o općem dobru. Nije naučen na rad i inicijativu po tržišnim principima. Titoizam je naše ljude lišio građanskih vrijednosti i kulture življenja europskog tipa. Donio je balkanizaciju i promovirao primitivni, prevarantski mentalitet. Komunistički direktori preteča su kasnijih tajkuna i političkih moćnika u jednoj osobi. Oni su pioniri našeg kaosa. Sve što se nije ticalo ideologije, s vremenom je liberalizirano – bila je to pritajena, kontrolirana anarhija u odnosu na društvene vrijednosti i zakonitosti, a diktatura u ideološkom smislu. Titoizam je evoluirao u sustav koji je puštao na miru sve one koji su postali apolitični i koji se nisu dirali u politiku.

„Partija je sve nadzirala, na svim razinama. Imala je omladinske, boračke, gradske i općinske partijske organizacije koje su nadzirale ideološki život građana, čuvale njihovu pravovjernost. Sustav uhođenja je bio posve razrađen, posebno prema vjerničkom puku. Formalno religija nije bila zabranjena, ali je svaki vjernik u statusu posebne prismotre ili izopćenja. Sakramenti vjenčanja i krštenja u nekim krajevima su se obavljali tajno. Danas se dojučerašnji partijski aparatčici i komitetski intelektualci-probisvijeti rugaju takvim vremenima, umanjuju zlo ili ga posve negiraju, a sebe postavljaju kao nove-stare arbitre u demokratskom ruhu. Nitko nije primijetio kako su mnogi od njih evoluirali u demokrate od totalitarnih intelektualnih komesara. Društvo koje je do demokratskog zaokreta vrvjelo od žbira, sitnih izdaja i prijevara, od agenata Udbe i KOS-a, a koje se nije od svega toga pročistilo, koje nije provelo lustraciju, postaje sve bolesnije, i mora na koncu doživjeti kontraudar tih preživjelih elemenata, koji su u međuvremenu uvezali dio svojih starih sustava, i vratili se na valu kritika društvenog nemorala u čijem su generiranju i sami sudjelovali!“
 

Lažni antifašisti
 
Onaj koji bi se odvažio kazati istinu u lice lažnim antifašistima redovito je prokazivan kao fašist, po inerciji promoviranog ideologijskog dualiteta i svijeta svedenog na kontrapunkt fašizam-antifašizam. Predznak totalitarnog buđenja uvijek se pronalazi u samom jeziku, u pojmovima. Prostor slobode se sužava u sustavu klasifikacije: ako je prihvaćen na društvenoj i medijskoj razini, ako postoji kategorizacija ljudi, bezuvjetna i bespogovorna, po snazi postavljenih pojmova i kategorija, sugestijom medija ili promoviranih ideoloških i propagandnih autoriteta, čovjek se zatiče u tijesnom prostoru i labirintu tuđih tlapnji i zadrtosti. Prisiljavaju ga na obranu od najapsurdnijih optužbi, i što je najmučnije, čovjeka s istinoljubivim i humanim pobudama, čovjeka koji se suprotstavlja besramnoj povijesno-ideološkoj laži, čeka sudbina etiketiranog i klasificiranog klerofašista.

Nakon dvijetisućite godine, ta je etiketa dobila ponovno na ideološkoj snazi, razbudila se kao odjek starih političkih fantazmagorija, ponovno je postala – optužba prije konačne likvidacije. Titoisti su po svojem instinktu shvatili da im antifašistička poza donosi konačnu amnestiju, ali i legitimitet za daljnje djelovanje. Ljepšeg političkog dara anacionalne političke snage nisu mogli dobiti. Dogodio se anacionalni konsenzus i dijelom prešutna dijelom dogovorena strategija preuzimanja vlasti i eliminacije svih koji su proglašeni nacionalistima i fašistima. Anarholiberalni duh je u drugoj polovini devedesetih godina prevladao u dijelu hrvatskih medija i javnosti, promovirala ga je raskalašenost na svim razinama. Tu situaciju su iskoristili prevratnici i pripremili teren za dolazak šesteročlane račanovske koalicije kao transmisije, prijelazne vlasti prije nego definitivno nadzor preuzmu globalisti i balkansko-jugoslavenski integristi (nekad unionisti ili unitaristi). Anarholiberali su uključili u svoj projekt i titoističko-antifašističke impulse, s vremenom revidirajući njihov pravi značaj. Neokomunizam je u Hrvatskoj došao na vlast kao podsustav anarholiberalnog anacionalizma ili globalnog nadnacionalizma. Prezrena je država, prezrena je nacija i Crkva. Svi domoljubi su od siječnja dvijetisućite godine postali problematični. Svijet se promijenio, Hrvati su progledali i vidjeli da svijet izgleda drukčije nego što su ga zamišljali. Možda smo platili i doba svoje samozadovoljne etnocentričnosti, kad smo uživali u činjenici da smo stvorili državu, ali ništa nismo poduzeli da bi je izgradili i osigurali.

Lažni antifašisti dobili su priliku ponovno biti ideološki progonitelji. Tvrdokorna partizanska gerontokracija odbila je svaku nacionalnu pomirbu i dovela nas na rub opasnih podjela. Više od pola stoljeća je prošlo od Drugog svjetskog rata, ali komunistička mržnja ne jenjava, njihova mahnitost stvara bezumne naboje u društvu. Ljudi koji pripadaju prošlosti i koji nemaju više što reći, ponovno pokušavaju ugroziti budućnost novih naraštaja u Hrvatskoj i sve zatrovati svojom mržnjom. Upravo je mržnja kao ideološko stanje, mržnja kao nužnost, mržnja kao naravno stanje u odnosu prema neprijatelju, glavno poglavlje partizanskog antievanđelja. Mržnja kao racionalizirani sustav i afektacija koja se potiče, mržnja kao pedagogija, naslijeđe je komunizma. Mržnja u ideološkom smislu priječi i danas svaki razumni dijalog, jer sve što je proglašeno «desnim» izopćuje se iz svake komunikacije.

Mržnja u socijalnom smislu posebna je psihosociološka posljedica komunizma: naš čovjek je naučen mrziti onoga koji je svojim radom stekao materijalni imetak. On mrzi svakoga tko se po nečemu ističe i tko ide svojim sposobnostima iznad komunističke uravnilovke. Nije čudno da u hrvatskom društvu ima toliko mehanizama koji zaprečavaju njegov razvoj. Kad mržnja postane pravilo, teško se od nje braniti. Mrzitelji vas obično optužuju da vi mrzite njih i imaju dodatni motiv, zapravo duševnu hranu za vlastitu mržnju. U tom košmaru treba živjeti i gubiti svoju energiju, svoju mladost na bezumlje ideologiziranih staraca. Stari obračuni, bitke i ratovi nisu dali živjeti mladim naraštajima. Teror selektivnog sjećanja, teror prošlosti uništava nas desetljećima. Komunisti su to zvali «evociranjem uspomena», što je značilo ispiranje mozga.
 

Dijabolična opsjena

„Utopijski karakter komunizma pokušava se opravdati njegovom socijalnom motivacijom i aspektom. Argumentacija je često infantilna: dobra je ideja, ali loša realizacija. Komunizam je zamišljen kao socijalno bolji i pravedniji svijet. Pritom se neki čak pozivaju na kršćanstvo i uspoređuju kršćansko socijalno učenje s marksističkim.

Kad jedna ideologija u dvadesetom stoljeću ubije stotinu milijuna ljudi, a dokoni postkomunistički intelektualci kažu da je komunizam usprkos tomu lijepa i plemenita ideja koja se u praksi izvitoperila, onda nešto nije u redu s takvim načinom mišljenja. Svaki totalitarizam počinje s nametanjem jedne ideje masama – kad idealno zamišljen projekt netko pokušava ostvariti u nesavršenom svijetu, on nužno provodi silu. Nema tog čovjeka na svijetu čiji pojam pravednosti može biti globalan i savršen, prihvatljiv za svih. I nema te ljudske pravednosti koja može udovoljiti čovjeku i biti savršena. Svejedno je ako vas netko terorizira pod lijepom ili nelijepom idejom. Za milijune žrtava svejedno je jesu li ubijene u ime pravednijeg svijeta ili Trećeg Reicha.

Druga je razina problema, u neshvaćanju metafizičkih konotacija svjetskih zbivanja. Ateisti ne vjeruju u uosobljeno zlo koje ima upliva u ljudsku povijest. Za njih nema temeljne pretpostavke da komunistička motivacija za ljepši svijet može biti lažna kao sredstvo obmane masa. Zlo djeluje na dva načina. U komunizmu se skrilo u ruhu lažnih obećanja i velikih ideja o pravednosti i socijalnom blagostanju, u nacizmu djeluje raskriveno, kao otvoreno poganstvo. Zašto je u prvom slučaju krio svoje namjere, a u drugom ne? Je li mu nacizam poslužio da zametne trag u komunizmu, koji je bio tek krvava svjetska uvertira u novu globalnu diktaturu? Zar zlo nema strašnije posljedice ako djeluje kroz velike riječi, zar nije djelotvornije kao opsjena?

Na dijabolično-metafizičkom aspektu komunizam je u krajnjem slučaju odnio prevagu nad nacizmom, i na račun otvorene nacističke eksplikacije zla ostao prikriven u vlastitom zlu. Najužasnije je to što komunizam posredno u nacizmu pronalazi opravdanje, a da toga ljudi uopće nisu svjesni, posebno oni koji kategoriziraju komunističke i nacističke zločine. Besmisleno je govoriti koji su zločini strašniji, zločini komunizma ili nacizma, motivacija im je u oba slučaja bila patološka i dijabolična. Nešto neljudsko izbilo je iz tih zločinstava, nešto što je zastrašilo svijet od sebe samog, i neslućene stvarnosti nadnaravnog zla. Komunizam je ostao kao bijeg od suočenja s istinom, kao življenje tvrdokornog materijalizma. Komunizam se ne može opravdati u analogiji s nacizmom. Međutim, mnogi ga opravdavaju i zato njegov utopijski karakter doživljava globalne metamorfoze. Komunizam je kao utopija umro kako bi oživio kao dio novog globalnog sustava. Ljudi su ponovno spremni povjerovati samo riječima i opsjenama. Zanimljivo je da đavolsko djelo nikako ne žele prepoznati ni u jednom od ta dva totalitarna projekta. Čovječanstvo je palo na dvije kušnje u pustinji. Poželjelo je da se kamen pretvara u kruh, i iskušavalo je iz obijesti i oholosti Boga. Treća kušnja tek slijedi: globalna moć i vlast čovjeka nad svijetom. Ali ne zaboravimo: Krist je u besjedi na gori rekao: Blago gladnima i žednima Pravednosti – oni će se nasititi!“
 

(Odlomci iz knjige „Hrvatska ni crvena ni crna“ Zorana Vukmana, objavljene 2003. godine a tako aktualne i danas, 12 godina nakon. U Hrvatskoj kao da vrijeme ne teče.)