Dragi prijatelji, i mi smo svjedoci povijesti i naša generacija. Vrijeme komunizma i diktature, vrijeme odlaska zdrave pameti, vrijeme pokopanog smisla, povijest se pred našim očima snažno dogodila. Vrijeme nastajanja snova, vrijeme razočaranja. Povjesničari, politički znanstvenici, sociolozi i ostali godinama su dovodili u pitanje i raspravljali o ulozi pojedinca u tijeku velikih povijesnih događanja. Sposobnost jedne osobe i jednog ljudskog života uzdignuti se iznad svoga vremena i njegovih prilika i neprilika, i učiniti gotovo nemogućim promijeniti putanju, po nekima, već zacrtane ljudske povijesti i biti novi val, novih promjena. I vi ste tome svjedoci.
 
Svijet je često samo bezlična masa istih kopija koji samo slijede, stoga kada se, ponekad, s vremena na vrijeme, pojave na sceni pojave snažni karakteri, vizionari drugih misli oni mijenjaju tijek vremena. Kada je vrijeme takvo da u njemu vlada moralni relativizam ili politička korektnost koji stoje u direktnoj suprotnosti s principom istine, vrijednostima koje ostaju i idealima koji poznaju ljubav prema domovini kao stvarnost, koji stoljećima čuvaju povijest jednog naroda, onda ti pojedinci imaju još veću vrijednost.
 
Zvonko je živio u vrijeme pada svih zavjesa, ali i demokracije koja je postala „najgori oblik uprave, ali jedini mogući.“ Ići novim, nikada utrtim putevima kojima nitko nije prošao, dokazujući kako ideali čine nemoguće korake koji izgledaju kao ludost ljudske sudbine, a onda postaju studij i uzor ljudske izdržljivosti, i definitivno ljubavi. Velike duše su velike upravo zbog te izvanredne kombinacije karaktera, uvjerenja, ideja i samodiscipline. Oni su uspjeli odvojiti samouvjerenost od arogancije, odlučnost od predrasuda, skepticizam od prihvaćanja danoga. Svi mi znamo iz naših susreta i iskustava sa Zvonkom kako je on prihvaćao različito kod drugoga i uvijek iznova bio zaljubljen u argumente jačega, logiku boljega, ideju utemeljenu u, naizgled, nemogućem. Za njega je Sokratova ideja kako će nas argument uvijek dovesti istini, uvijek vrijedila.

Bio je opasan svima koji su čuvali režime prije ili poslije devedesetih jer režimi nikada nisu postojali u području idealnog, pa i domoljubnog. Život je njemu bio manje važan od ideala za koje se borio - slobodna Hrvatska na karti svijeta, uvijek. Jedna riječ, kaže Solženjicin, istina, može nadjačati cijeli svijet i mislim kako se zbog nje sve isplati pretrpjeti i sve žrtvovati kako bi ona živjela. Trebamo se sjećati prošlosti jer ona određuje i pomaže budućnost, treba govoriti o nevidljivom svijetu od jučer i na njemu graditi val sadašnjost gdje nijedna osoba neće nikada biti žrtva.
 
Zvonko je u zatvoru imao dvije želje: „Moja životna priča nije baš lijepa ni ugodna kao što su izmišljene priče, i u njoj je bilo dosta gluposti, nereda, ludosti i snova kao što ih ima i u životu svih ljudi koji ne zavaravaju sami sebe. Za mene su život i smrt dvije stranice iste medalje. Jedan drugu isključuju, a ovise jedna o drugoj, jedna drugu pobjeđuju, jedna drugu nasljeđuju i tako obje putuju kroz vječnost kao nepomirljivi neprijatelji i nerazdvojivi prijatelji. Zato smrt nikad ne bi smjela od čovjeka napraviti kukavicu jer časni završetak je jedina stvar koju je nemoguće uzeti čovjeku. Ipak, zazivam Božju pomoć da me iz robije izbavi dok sam još živ i zdrav i da mi ispuni dvije velike želje: da se vratim domovini i umrem na slobodi.“
 
Čežnja za domovinom, čežnja za slobodom velika je. Vjerojatno spada u područje idealnog, ali susret sa stvarnim u čovjeku rađa žalost. Mnogima je od nas koji smo daleko upravo tako. Ja sam u domovini zadnjih desetak dana. Bio sam u dosta njezinih dijelova. Proveo sam zadnjih deset dana u Slavoniji i vidio sam egzodus. Odlaze ljudi ponovno, odlaze na Zapad, bježe ovaj put ne pod nekom stranom silom nego vlastitom. Ponovno odlazi mladost, obitelji. Jedan me prijatelj odveo u slavonska sela. Prazna. Ne kuće, nego cijelo selo prazno. U jednoj sam kući vidio traktor parkiran unutra, a oko njega sve zaraslo. Ljudi su otišli.

Jesmo li mi bezlična masa ljudi koja samo slijedi, jesmo li mi samo kopije ničega? Ili imamo zaista snage ustati, potražiti svoje junake, pronaći u njima inspiraciju, biti ljudi koji stoje i spremni su ići naprijed? Je li Zvonko dosadan ili tužan život u narodu koji nema heroja? Država koja nema heroja dosadna je i nema budućnosti. U materijaliziranom svijetu ne rastu heroji. Pitam se ovih dana što nam se to dogodilo i zašto? Jesmo li spremni potražiti inspiraciju u vremenima prije nas, u ljudima koji su koračali našim stazama i domovima i onda ponovno ići naprijed? Ja osobno vjerujem, kao svećenik, a vrijedi to za svakog čovjeka, kako nam je život promašen ako nije služio kao inspiracija nekome drugome da učini još veće dobro. Promašen. Možemo se pozivati na ovo ili ono, na ugodne riječi u slatkim tekstovima, a život prođe pokraj nas.
 
Smisao života koji je Zvonko živio ukratko dolazi od ljubavi prema borbi, čovjekovoj spremnosti da čuva, bori se i, ako je potrebno, umre za više ciljeve, za ciljeve više od njega samoga. Zaista, od nas samih. Svaka svetkovina, blagdan, nedjelja, obljetnica, sjećanje na domovinu, na obrane, na povijest mora u nama buditi tu istu inspiraciju da nešto danas, ovdje i sada učinimo kako ne bismo ostali samo kopije. Naš dom je ovdje zato što ovdje započinje naša priča. Za njegovu nije bilo sluha u zemlji koja je izgubila identitet, zemlji u kojoj su razbaštinili ljubav. Sjećam se, prije dosta godina bio sam u Južnoj Dakoti, gdje se gradio spomenik indijanskom vođi koji se zvao „Ludi Konj“, ogromnoj stijeni na kojoj stoji na konju sa ispruženom rukom. Njegova je priča kaže kako su ga, kada su bijelci uhvatili i pobili sve njegove upitali: „Gdje je tvoja zemlja?“ On je odgovorio: „Moja je zemlja je tamo gdje leže moji junaci.“
 
Svi smo mi ljudi, dragi prijatelji, i svi činimo pogreške. Manjak savršenosti u nama je vidljiv na svakome od nas, ali neki imaju taj talent da mogu pokazati primjerom ljubav prema domovini ili, općenito, ljubav koja nije sebična jer bez nje ostajemo prazna tijela koja hodaju, samo bezlična masa koja nema glas, bez nje ostajemo ništa. U američkom zatvoru je mučno biti. Kako bi ga opisao trebalo bi mi puno vremena. Dostojanstvo ne postoji u kazamatima. U njemu je Zvonko izgradio dostojanstvo čovjeka kojeg su poštivali i vjerovao je i nadao se. I kada su sva obećanja padala u vodu, i kada budućnosti nije bilo biti, nadao se. Taj ideal u čovjeku, ta snaga ljubavi koja pokreće, mijenja, je bila u stanju ići naprijed. Suočen sa smrću i zlom iz dana u dan. Meni je to bio pozitivan šok kad sam ga vidio. Mislio sam kako će to biti neki čudak kada sam ga išao vidjeti, jer je 20 godina bio u zatvoru. Ostao sam bez teksta. Čovjek može, svatko od nas, jer snaga dolazi iznutra, ne izvana. Snaga ljubavi, snaga izdržljivosti, snaga duha, pripada nekom jačem svijetu od svijeta kopija i svijeta tijela.
 
Volio bih, kada se sjetimo Zvonka Bušića, kada se sjetimo njegova puta, da se sjetimo jedne riječi – inspiracija, da se priupitamo jedno pitanje: Što mogu ja učiniti u svojoj koži, profesiji, obitelji? Što mogu učiniti ja? Jer ako ostanemo bez doma, obitelji, onda ni meni biti nije. Zato ova sjećanja ne trebaju biti tužna. Ona trebaju u nam buditi veću snagu da bismo i mi bili originali koji mogu pokazati primjerom da je moguće. Zato njemu hvala. Mislim da je susret dar i kada susretnete određene ljude poput njega da dobivate više od svih iščitanih knjiga, od svih informacija ovog svijeta, jer jedan vas susret promijeni. Mi kršćani to vjerujemo, slavimo Euharistiju, susret s Uskrslim promijenio je Isusove prijatelje. Mi smo zato ovdje. Ako smo kršćani onda ne možemo, ne smijemo šutjeti. Onda taj susret koji mijenja iznutra daje snagu i za to možemo biti zahvalni, kao i za njegov život da ne bismo ostali kopije. Amen.