Zašto je mnoštvo slijedilo Isusa? Papa Franjo govori o narodu i Isusovom nauku. Isusa mnoštvo slijedi jer je zadivljeno njegovim naukom, njegove su riječi urodile divljenjem u srcima ljudi, divljenjem radi pronalaska nečeg velikog i dobrog (Matej 7,28). I drugi su govorili, no njihove riječi nisu dopirale do naroda (Matej 7,29). Papa ističe kako su u Isusovo vrijeme postojale četiri skupine 'govornika'. Prije svega: farizeji, koji su su „od bogoštovlja, od religije napravili lanac zapovijedi; od 10 zapovijedi stvorili su više od 300 te natovarili taj teret na pleća narodu. Tako su vjeru u živog Boga sveli na kazuistiku, u kojoj je bilo i najokrutnijih proturječja“.

Kao primjer Papa navodi slučaj u kojem je bilo važnije dati milostinju u hram nego nahraniti stare i nemoćne roditelje (Marko 7,11). Papa ističe kako je narod poštivao farizeje, „jer narod poštuje. Poštuje ih, ali ih ne sluša, odlazi…“

Druga su skupina bili saduceji. „Ovi pak nisu imali vjere, izgubili su vjeru! Svoju vjersku zadaću sveli su na dogovore s moćnicima: političkim moćnicima, ekonomskim moćnicima. To su bili ljudi moći“. Treća skupina, nadodaje, bili su „revolucionari“, zeloti, koji su narod revolucijom htjeli osloboditi od rimske okupacije. Narod je bio vođen zdravim razumom, i znao je razlučiti zrelo od nezrelog voća. I nije ih slijedio!“ . Četvrtu skupinu činili su dobri ljudi, eseni, monasi koji su živjeli život posvećen Bogu. No i oni su bili daleko do naroda, i narod ih nije mogao slijediti.

Niti jedan od ta četiri glasa, ni jedna od te četiri skupine nije imala snagu koja bi mogla zagrijati srce naroda. Osim Isusa. „Narod je bio zadivljen Isusom, slušali su Isusa i toplina je obuzimala srce; Isusova je poruka dopirala do srca!“. Papa Franjo ponavlja, „Isus se približava narodu“, „liječi srce naroda“, shvaća teškoće. Isus se „nije sramio razgovora s grešnicima, išao je k njima“. Isus je bio radostan dok je bio sa svojim narodom. To je zato što je Isus Dobri Pastir, a ovčice slušaju njegov glas i slijede ga (Ivan 10,14).

„Narod slijedio Isusa, jer je On bio Dobri Pastir. Nije bio ni farizej moralist, ni saducej koji trguje s političarima i moćnicima, niti ratnik u borbi za političko oslobođenje naroda, niti kontemplativac u samostanu. Bio je pastir! Pastir koji je govorio jezikom naroda, bio je jasan, govorio je istinu, Božje stvari: nikada nije trgovao s onim što je Božje. Govorio je o tome na način da su ljudi voljeli ono što je Božje. Zato su ga slijedili“.

„Isus se nikada nije udaljio od naroda, niti se ikad udaljio od svog Oca“. Isus je bio jako povezan s Ocem – bio je jedno s Ocem“, i istovremeno jako blizak narodu (Ivan 10,30). U tome je bio njegov autoritet, i zato ga je narod slijedio. Dok razmatramo o Isusu, Dobrom Pastiru, dobro će nam učiniti da razmislimo koga mi rado slijedimo:
„Koga ja slijedim? Ljude koji mi govore o apstraktnim stvarima, ili moralnim peripetijama? One koji se nazivaju Božjim narodom, no sami nemaju vjere i pregovaraju o svemu s moćnim političarima ili ekonomistima? Slijedim li one koji uvijek žele činiti nešto čudno, razorno, voditi takozvane oslobodilačke ratove, koji zapravo nisu Božji putevi? Slijedim li nekog dalekog kontemplativca? Koga rado slijedim?“

„Neka nas ovo pitanje dovede do molitve, te zamolimo Boga Oca da dođemo bliže Isusu, da slijedimo Isusa diveći se onome što nam Isus govori“, zaključio je Papa Franjo.