Vjerujemo li zaista da je Bog živ i prisutan u našem životu? I onda kada proživljavamo iskustvo boli? Iako nam bolni trenutci možda najbolje i ne sjedaju, sjetimo se koliko se samo ljudi u bolnim trenutcima svog života obratilo te uvidimo koliko neka bol može postati dragocjena, samo ako ju promatramo iz nešto drukčije perspektive.
Bog vidi tvoju patnju i tvoju bol. Ne ostavlja te samog ili samu. Želi da mu predaš tu svoju bol i patnju te da prihvatiš njegovo iscjeljenje svojih nutarnjih rana.
Nemojmo zapovijedi isključivo promatrati kao popis pravila kojih se kruto trebamo držati. U svim tim iskustvima padova, u svim iskustvima gdje smo se iznova uvjerili da smo grešni i slabi - samo smo se dodatno uvjerili u svoju potpunu ovisnost o Božjoj milosti.
Sami odlučujemo hoćemo li odgovoriti na Božju ljubav. On nas na ništa neće prisiljavati, iako će nam uvijek - sitnim znakovima - davati do znanja da je tu, da je živ, da nas neizmjerno ljubi i da nam želi pomoći.
Gledajući po dostojnosti - jedino su sveti anđeli uz Djevicu Mariju dostojni primiti Euharistiju. Međutim, Bogu se svidjelo da svi mi koji smo nedostojni imamo tu čast koju ni najdostojnija nebeska Djevica nije imala.
Nije loše donositi odluke; nije loše odlučiti se za post, molitvu i slično... Međutim, u svemu tome ne trebamo staviti sebe i svoju odluku u centar. U centru bi, zapravo, trebala biti Božja milost i naš odnos s Gospodinom u toj odluci; bilo da je riječ o postu, molitvi ili nekoj pobožnosti.
Iako bismo htjeli postati zahvalni unutar naše svakodnevice, svjedoci smo kako u tome nerijetko baš i ne uspijevamo. Za prvu ruku, dovoljno je da barem budemo iskreni te Gospodinu priznamo da nam nije lako ući u zahvalnost naše svakodnevice, ali da ga molimo da nam On u tome pomogne.
