Je li opsjednutost zlodusima stvarnost ili vjerska senzacija?

U današnjoj emisiji 'Argumenti' Hrvatskog katoličkog radija razgovaralo se o egzorcizmu. Na pitanja gdje vjernici mogu doći u kontakt sa zlodusima, koje (nad)biskupije imaju ovlaštenog egzorcista te vjeruju li svećenici u postojanje zloduha, odgovarali su prevoditelj filma 'Đavao i otac Amorth', p. Siniša Štambuk, član franjevačkog samostana sv. Križa u Osijeku, fra Anto Barišić i psiholog, dr. sc. p. Mijo Nikić.

Urednica i voditeljica emisije Tanja Maleš naglasila je kako se razgovorom o ovoj temi ne želi reklamirati Zloga, već skrenuti pozornost na snagu Imena Isusova i Krvi Kristove. Maleš je postavila pitanje zašto ova tema uvijek budi zanimanje kod ljudi. Odgovor je ponudio Isusovac Mijo Nikić iz svojeg dugogodišnjeg iskustva u ulozi psihologa, svećenika, duhovnika, profesora i savjetnika.

– Javnost voli senzacionalističke teme. Kao psihologu i teologu dolaze mi ljudi koji imaju psihičke probleme, ali i oni koji imaju probleme duhovne naravi. Ponekad se od mene traži mišljenje radi li se o psihičkoj bolesti ili opsjednuću. To je delikatna tema, i tu procjenu nije lako donijeti. Crkva traži da se sa što većom sigurnošću pokuša utvrditi opsjednuće – rekao je p. Nikić.

Kako prenosi IKA, p. Nikić kazao je da svi vjernici trebaju živjeti u spoznaji Kristove pobjede nad zlim silama te u spoznaji da osim Đavla koji nas napada imamo i anđele čuvare – duhovne sile koje su snažnije od demonskih sila.

Ovaj psiholog iznio je i kriterije koji su potrebni kako bi biskup dopustio egzorcizam. Naglasio je da ima psihičkih bolesti koje su po fenomenima slične opsjednuću te kako na graničnim procjenama multidisciplinarnog tima priliku najprije treba pružiti psihijatrijskom liječenju.

– Osoba treba imati podvojenost ličnosti, odnosno osjećati stranu ličnost koja šokira, ‘provaljuje’ i iznenađuje drugom bojom glasa. Druga stvar su parapsihološke sposobnosti koje nema običan čovjek: izvrsno sviranje instrumenta bez prijašnjeg glazbenog znanja, poznavanje stranih jezika, moć telekineze, u blizini te osobe se događaju stvari koje normalni ljudi ne mogu činiti. Vrlo važna stavka je to da se ličnost unutar osobe mora protiviti Crkvi, Kristu, svetcima, Djevici Mariji – poručio je.

Pater Siniša Štambuk jedan je od svećenika koji može reći da je bio prisutan tijekom obreda egzorcizma. Također ima osobno iskustvo djelovanja Zloga i pogrješne interpretacije da je za svoje ponašanje kriva osoba.

– To su samo ljudi koji su manipulirani od Zloga. On koristi naše slabosti, naše moralne i duhovne nedostatke kako bih kroz njih napao, napastovao i upropastio drugu osobu – pojasnio je.

Pater je zamolio svećenike da u pogledu na ovakve događaje budu barem neutralni. Jer, kako je rekao, mnogo je svećenika koji tu stvarnost odbijaju i ismijavaju, a ljude doživljavaju kao bolesnike s kojima ne treba voditi raspravu.

– Kad vi imate saznanje iz prakse da ljudi koji su vodili manje ili više običan život odjedanput ne spavaju danima, čuju glasove, vide sjene, žive u strahu… Vi im želite pomoći. No, događa se to da oni završe na psihijatriji ili se za pomoć javljaju raznim vračarima. Stoga je važno tražiti uzrok. Ako je uzrok u duhu, tablete tu ne će pomoći. Tu prepoznajemo važnost suradnje psihijatara i svećenika – istaknuo je.

Osvrnuvši se na činjenicu koju je iznio p. Nikić, da nije jednostavno razlučiti između duhovnog i psihičkog oboljenja, p. Štambuk ispričao je jednu zanimljivost iz života oca Amortha.

– Jednom su Gabriela Amortha pitali kako zna da je potreban egzorcizam. Rekao je da ako želi biti siguran, počne moliti egzorcizam. To je dovoljno provokativno da se u kratkom vremenu zlo manifestira. Bolest nije inteligentna, niti prijeti, niti mijenja glas – tvrdi Štambuk.

Fra Anto Barišić, iako sam ne vrši ulogu egzorcista, više je puta sudjelovao na duhovnim vježbama za egzorciste u Poljskoj. Ondje je doživio da su ljubav i vjera svećenika egzorcista prema Kristu i Crkvi puno dublje. Istaknuo je da veliki broj ljudi zbog zablude, nepoznavanja vjere ili zavedenosti u potrebi za molitvom oslobođenja i molitvom iscjeljenja, a ne za egzorcizmom.

– Egzorcist p. Rufus zna reći da je njegov najvjerniji pratitelj Sotona. Na duhovnim vježbama kazao je da Sotona progoni njega, a on Sotonu. No to je rekao s neopisivom lakoćom, vjerom i humorom. Egzorcisti su ljudi molitve, posta i pokore. To su posebni ljudi koji se sa Sotonom bore prsa o prsa, oslanjajući se na Kristovu snagu. Nakon što je jedan svećenik izjavio kako bi rado bio egzorcist, dobio je odgovor od egzorcista da oni koji to priželjkuju na to sigurno nisu pozvani – pojašnjava Barišić.

Kako je regulirana služba egzorcista u Hrvatskoj po (nad)biskupijama?

U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji ne postoje službeno imenovani egzorcisti. Naime, svaki eventualni slučaj ili sumnja na negativne utjecaje nadnaravnog se preko župnika prijavljuje Ordinarijatu. Svaki slučaj za sebe se predaje Komisiji koju je nadbiskup posebno imenovao za razmatranje slučajeva opsjednuća. Komisija je sastavljena od svećenika i laika, teologa, psihologa i psihijatara. Članovi Komisije susreću se s osobom koja se žali na takvu vrstu problema te kroz nekoliko susreta naprave procjenu te o tome pisano izvijeste nadbiskupa predlažući eventualne daljnje korake. Ako Komisija zaključi i preporuči molitvu egzorcizma, nadbiskup za svaki slučaj posebno daje dopuštenje i imenuje egzorcista.

U Varaždinskoj biskupiji ne postoji službeni egzorcist. Tijekom godine javi se od pet do deset osoba koje traže pomoć egzorcista. Osoba, koja sumnja na opsjednuće, povjeri se određenom svećeniku kojega odredi dijecezanski biskup te se utvrđuje njezino pravo stanje. Ako je potrebno, biskup dopušta vršenje egzorcizma tom svećeniku za taj konkretan slučaj.

Dubrovačka biskupija trenutačno nema biskupa, a kako je ovo pitanje vezano uz biskupa, trenutačno nemaju informaciju koju mogu ponuditi javnosti.

Gospićko-senjska biskupija ima jednog egzorcista koji djeluje prema potrebi u određenoj situaciju, ali to mu nije primarna služba. Godišnje se izvede desetak egzorcizama. U molitvenom i duhovnom životu biskupije nekoliko svećenika prakticira molitve oslobođenja. Kad se pojavi slučaj u kojem se sumnja na opsjednuće, surađuje se sa psiholozima koji poznaju ovu problematiku.

U Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji ne postoji službeni egzorcist, a u prošloj godini nije bilo izvedenih egzorcizama. Vjernicima se preporučuje svakodnevna molitva egzorcizma pape Leona XIII., koju je svakodnevno molio i blaženi Alojzije kardinal Stepinac, kako je zapisao 27. listopada 1956. godine. Istaknuli su iz biskupije da se u sumnji opsjednuća slobodni obratiti se službenom egzorcistu Zagrebačke nadbiskupije.

Zadarska nadbiskupija nema svećenika koji je ovlašten za službu egzorcizma. Ne postoje ni zahtjevi za molitvom egzorcizma nad pojedincima. S obzirom na molitvu otklinjanja (u duhu Rimskog obrednika iz 1929.), pojedini župnici prakticiraju, u neujednačenoj praksi, moliti molitve otklinjanja u pojedinim prigodama, kada vjernici to zatraže. Ako neka osoba ima smetnje te sumnja na opsjednuće, neka se posavjetuje sa svećenikom koji će o takvom slučaju obavijestiti Nadbiskupski ordinarijat. Nakon razgovora s tom osobom i utvrđivanja njenog psihoduhovnog stanja, kao i upoznavanja s eventualnom kliničkom slikom, osobi se može savjetovati da obavi razgovor s psihijatrom koji će nakon obavljenog razgovora, a uz pristanak osobe, dati svoje mišljenje. U tom slučaju, ako bi nalaz psihijatra pokazivao da se ne radi o klasičnom psihijatrijskom oboljenju, nego da se sumnja u drugi uzrok koji bi mogao biti duhovne naravi, takvu osobu usmjerava se pristupiti u smislu obreda egzorcizma.

Zagrebačka nadbiskupija u svom pastoralnom radu vodi pastoralnu brigu o vjernicima kojima je potreban egzorcizam – posebna molitva Crkve, u skladu s propisima i uputama Crkve.

Riječka nadbiskupija ima službeno ovlaštenu osobu za ovakva pitanja.