Nuncij Lingua: "Naša je radost potpuna ako je naša ljubav potpuna"

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgio Lingua, održao je propovijed na Svetoj Misi u samostanu Kćeri Srca Isusova u Lasinji ovog četvrtka, 27. veljače, povodom blagdana bl. Marije od Isusa Deluil-Martiny, utemeljiteljice monaške kongregacije Kćeri Srca Isusova.

"Drage Kćeri Presvetoga Srca, braćo i sestre u Kristu, zahvaljujem Majci na pozivu koji mi je uputila da s vama proslavim blagdan Blažene Marie de Jésus, utemeljiteljice vaše Kongregacije.

Uvijek je važno ugledati se na svojeg utemeljitelja kako bismo obnovili „prvu ljubav“, ne samo onu koja je dovela do osnutka zajednice, već i onu koja vas je potaknula da izaberete Boga, kada ste u svojem srcu osjetile veću ljubav koja vas je privukla Njemu i kada ste, po Božjoj milosti, shvatile kako ništa drugo na svijetu nije vrijedno kao ta Ljubav.

Isus je jednog dana usmjerio svoj milosrdni pogled na svaku od vas pozivajući vas, kao što je to učinio s bogatim mladićem, da sve ostavite kako biste ga slijedile i vi ste imale hrabrosti reći mu: „Evo me.“

Upravo taj „Evo me“ danas želite obnoviti.

Pozabavimo se sada nekim razmišljanjima o vašoj duhovnosti, polazeći od čitanja koja su danas pročitana.

1. Kći Presvetoga Srca je Kristovo obitavalište na zemlji.

Otac (…) neka vam dadne, prema bogatstvu Slave svoje, ojačati se po Duhu njegovu u snazi za nutarnjeg čovjeka.

U poslanici Efežanima, sveti Pavao kaže da kleči pred Ocem, kako bi izmolio kršćanima u Efezu da budu snažno ojačani njegovim Duhom za nutarnjeg čovjeka. Tko zna koliko ste puta vi, Kćeri Presvetoga Srca, zastale u razmišljanju o ovom odlomku, odabranom za misu na blagdan vaše drage Majke utemeljiteljice.

I vi, koje ste krenule kontemplativnim putem, vi koje često i dugo klečite pred Sinom prisutnim u Presvetom Sakramentu, siguran sam da zazivate Boga Oca kako bi poslao svojega Duha da ojača vašeg „nutarnjeg čovjeka“. (Očito je, ali danas to moramo reći jer je jezik u stalnoj evoluciji, da bi se u vašem slučaju trebalo  govoriti o „nutarnjoj ženi“, no dobro razumijete da je sveti Pavao tim izrazom mislio na nutrinu svake osobe).

Svaki se muškarac i žena sastoje od vanjskog dijela, od tijela, koje je ono koje se vidi, koje se može prosuđivati, cijeniti i uzdizati ili prezirati i uništavati, a zatim postoji nutarnja stvarnost, koju nazivamo i „dušom“, ili, često, jednostavnije „srcem“, prema onoj poznatoj izjavi iz Samuelove knjige: Ja ne gledam ono što čovjek gleda. Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu (1 Sam 16,7).

Ljubiti Boga svim srcem i svom dušom su, zapravo, sinonimi. Izražavaju nutrinu svakog pojedinca. Pavao kaže da se nutarnji čovjek jača kada Krist prebiva, po vjeri u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti (…) što je dužina i širina i visina i dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite sve do Punine Božje.

Kći Presvetoga Srca je osoba koja „njeguje“ svoje srce, koja ga „čuva“, kako voli reći papa Franjo, svjesna da tamo „prebiva Krist“, sa svojom bezgraničnom ljubavlju, bez ograničenja dužine, širine, visine i dubine. Da Kristova ljubav nije u vama, vaša bi ljubav bila samo ljudska dobrota, izraz uljudnosti, dobrih manira, ali ne bi imala miris svetosti. Kristova ljubav u nama rađa mudrost, onu mudrost koja dolazi odozgor i koja nadilazi svako drugo znanje jer nam pruža Kristov pogled na sve.

Kontemplirajući ovu ljubav u sebi, Kćeri Presvetoga Srca više nije važno ono što se događa vani, dovoljno joj je kontemplirati ono što ima u sebi, jer u sebi pronalazi sve. Upravo je zbog toga imala i hrabrosti ostaviti svijet i posvetiti svoj život kontemplaciji te ljubavi. Shvatila je da je jedno potrebno i, kao Marija, sestra Lazara i Marte, odabrala je bolji dio, koji joj se neće oduzeti (Lk 10,42).

Iako se odrekla svijeta, iako je sve ostavila, ipak nije izolirana od njega, jer pogledom svojega srca dolazi tamo gdje je Krist. Njezina ljubav seže po cijeloj zemlji i dopire do svih duša jer dužina, širina, visina i dubina Njegove ljubavi nema granica. Da, vaša duša, ako je ispunjena Kristovom ljubavlju, ne samo ljubavlju prema Kristu, obuhvaća svijet, prostire se do najudaljenijih krajeva zemlje, nema granica.

2. Kći Presvetoga Srca i Euharistija

Ova nas misao vodi do Euharistije, prema kojoj njegujete posebnu pobožnost. Posvećujete mnogo vremena tihom slušanju Euharistijskog Isusa. Provodite sate i sate pred Onim kojega također imate u sebi. Vi se poistovjećujete s Njime, koji se poistovjetio s vama. Štoviše, s nama, sa svakim muškarcem i ženom na zemlji, kada je postao čovjekom.

Isus, nakon što se utjelovio, ujedinivši se na određeni način sa svakim muškarcem i ženom, kako kaže koncilski dokument Gaudium et Spes (usp. GS 22), želio je ostati među nama, u Presvetoj Euharistiji kako bi ovo Njegovo postajanje čovjekom postiglo svoj cilj: da nas učini Bogom (usp. Iv 1,12). Isus koji dolazi u nas nije skriven u nekom kutku, On uzima sve od nas, sve ono što mu dajemo, i mi postajemo drugi Isus, sinovi Božji u Njemu i s Njime.

Krist prisutan u Euharistiji isti je Krist koji prebiva u nama, koji čini da raste naš ‘nutarnji čovjek’. Tada se može reći da se njegova žrtva na križu nastavlja u nama, u našim žrtvama, u našim križevima, i mi, u svojem tijelu, dopunjamo ono što nedostaje Kristovim mukama, kako je Pavao pisao kršćanima u Kolosu (usp. Kol 1,24).

Isus nije ustanovio Euharistiju kako bismo ga častili u posvećenom kruhu. Nije rekao: Uzmite i promatrajte, već Uzmite i jedite. Nije rekao: Uzmite i častite, već Uzmite i pijte! Postao je kruh i vino kako bi postao naša hrana. Da nas hrani. Izabrao je kruh i vino kako bi se dao jesti i piti, to jest da bi postao meso našega mesa, život našega života. Nema ljubavi veće od ove, nego dati život za svoje prijatelje. Kada primate taj kruh i zastanete u klanjanju pred Presvetim oltarskim Sakramentom, vi, mi, uranjamo u otajstvo Njegove najveće ljubavi. Stoga bi bilo uzaludno, štoviše, proturječno provoditi sate i sate pred euharistijskim Isusom, primati ga svaki dan, a zatim… nemati ljubavi u srcu!

3. Kći Presvetoga Srca i uzajamna ljubav

Vrlo prikladno je za blagdan vaše utemeljiteljice odabrano Evanđelje po Ivanu, koje je danas pročitano: Ostanite u mojoj ljubavi. Uvijek! Ali što znači ostati uvijek u Njegovoj ljubavi? Biti dan i noć u molitvi? Nemoguće! Ako budete držali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi. Odnosno, ako budete čuvale moju Riječ, ostat ćete u mojoj ljubavi. Ako vršimo Njegovu volju, ostajemo u Njegovoj ljubavi.

I tada shvaćamo zašto je Isus rekao: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima (Mt 7,21). Mi ulazimo u kraljevstvo nebesko, sada, ako vršimo volju Očevu. Kraljevstvo nebesko je već sada među nama.

Kontemplacija bi bila otuđenje od svijeta, bila bi angelizam, jednostavni spiritualizam, ako bi bila odijeljena od utjelovljenja, odnosno ako se ne bi vršila konkretna volja Oca koja od mene traži da sada radim, sada da se odmaram, a sada da molim, ali uvijek da ljubim. Naravno, u tome nam je uzor Marija.

Kada svaka radnja postane ljubav, svaka radnja je kontemplacija: Ne živim više ja, nego Krist živi u meni. A koja je posljedica ove aktivne kontemplacije? To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Isus nam se dao kako bi bio izvor naše radosti. A mi smo u potpunoj radosti samo ako ljubimo jedni druge kao što nas je On ljubio! Ne možemo si stvarati iluzije. Ako ne ljubimo jedni druge kao što nas je Isus ljubio, ako nismo spremni dati da nas naša braća i sestre blaguju, odnosno ako nismo spremni dati svoj život za njih, naše klanjanje postaje formalnost. Kult bez duše. Praksa koja dotiče vanjštinu, ali ne potiče rast „nutarnjeg čovjeka“. Ne pridonosi rastu Kristove ljubavi u nama.

Nije li zbog toga Isus rekao: Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar? (Mt 5,23-24). Zbog toga je Euharistija sakrament jedinstva. Ne donosi ploda ako smo podijeljeni. Nije automatska djeliteljica radosti, mira, vedrine. Ne.

Euharistija, bilo kada je primamo, bilo kada je kontempliramo, bilo u nama, bilo pred nama, proizvodi svoje učinke radosti u mjeri u kojoj smo spremni ukloniti mržnju iz svojega srca i na njezino mjesto staviti ljubav. Naša je radost potpuna ako je naša ljubav potpuna.

4. Kći Presvetoga Srca misao upravlja k Isusu.

Čitajući dnevnik vaše Majke utemeljiteljice, dirnula me jedna stvar. Točnije, dirnulo me mnogo toga, ali jedno posebno: kada govori o tome kako je njezina „misao upravljena“ k Isusu. Ne znam jesam li to dobro protumačio, ali ja sam to shvatio u smislu da Kći Presvetoga Srca nema drugih misli osim ljubavi prema Kristu i da misli samo na Njega i da u svima vidi samo Njega. Odrekla se svake svjetovne ljubavi jer se zaljubila u Isusa.

I, kao zaljubljena, toliko je zaokupljena svojim ljubljenim da u Njemu ne vidi ništa negativno. Čak i kada susretne nesimpatičnu susestru, koja ju je uvrijedila, njezina misao nije: Kako je ova sestra loša, kako je nepristojna, već: I ona je Isus! Prepoznavanje Isusa u svima omogućuje joj da prevlada svaku prepreku.

Ali Isus ne može biti loš! Sestra to može čak odmah i pomisliti, ali onda, zbog toga širokog pogleda, koji nadilazi svako ljudsko znanje, shvaća da se Isus skriva i u onome lošemu. Shvaća da se Isus učinio i odvratnim, prljavim, krvavim, kao kada se uspinjao na Kalvariju pod teretom križa, i nije odbio biti razapet kao grešnik i s grešnicima.

Kći Isusova toliko je zaljubljena u Njega da se, poput Veronike, ne boji ići kroz gomilu kako bi mu obrisala lice, iako ga vidi ružnoga, unakaženoga. Njezina misao je nepokolebljiva: to je Isus. Samo misao upravljena k Isusu omogućuje vidjeti Isusa u svima, u dobrima i u lošima, u simpatičnima kao i u nesimpatičnima. To je žrtva ljubavi.

Ljubiti je, u konačnici, naš križ. Mnogo su puta moj križ brat ili sestra koji žive sa mnom i koji mi smetaju! Ali ako je moja misao upravljena k Isusu, ne vidim sestru ili brata koji su nepristojni, drski, odbojni: vidim Njega. I prihvaćam ga takvog kakav jest, a ne onakvog kakvog bih želio da bude. Zamolimo Gospodina da imamo pogled širok poput Njegovog, upravljenog k Njemu, kako bismo gledali u nutrinu svake osobe, tamo gdje nalazimo Njega, možda prljavog i bolesnog, ali uvijek je to On, mrtav ili uskrsnuli.