Papa Franjo u Istočnom Timoru: "Toliko je bogatstva, ali blagostanje zasljepljuje moćne"

Homiliju Svetog Oca prenosimo u cijelosti.

"Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan." (Iz 9,5)

Ovo su riječi kojima se prorok Izaija u prvom čitanju obraća stanovnicima Jeruzalema,u prosperitetnom trenutku za grad, koji je, međutim, na žalost, obilježen i velikom moralnom dekadencijom. 

Toliko je bogatstva, ali blagostanje zasljepljuje moćne, zavarava ih da misle da su sami sebi dovoljni, da ne trebaju Gospodina, a njihova ih drskost navodi da budu sebični i nepravedni. Iz tog razloga, čak i ako ima mnogo dobara, siromašni su napušteni i pate od gladi, nevjera se širi, a vjerska praksa se sve više svodi na čistu formalnost. Varljiva fasada naizgled savršenog svijeta tako skriva jednu puno mračniju i tužniju, težu i suroviju stvarnost, u kojoj je toliko potrebe za obraćenjem, milosrđem i iscjeljivanjem. 

Zbog toga prorok naviješta svojim sugrađanima jedan novi horizont, koji će Bog otvoriti pred njima: budućnost nade i radosti, gdje će ugnjetavanje i rat zauvijek biti protjerani (usp. Iz 9,1-4).    On će učiniti da se za njih pojavi jedno veliko svjetlo (usp. r. 1) koje će ih osloboditi od tame grijeha kojom su potlačeni i on to neće učiniti snagom vojske, oružja i bogatstva, već kroz dar sina (usp. rr. 5-6). 

Zaustavimo se dakle i razmislimo o ovoj slici: Bog obasjava svojim spasonosnim svjetlom kroz dar sina. 

U svakom dijelu svijeta rođenje djeteta svijetli je trenutak radosti i slavlja koji u svakoga ulijeva dobre želje, za obnovom u dobru, za povratkom čistoći i jednostavnosti. Ispred novorođenčeta se i najtvrđe srce ugrije i ispuni nježnošću, malodušni pronađu nadu, rezignirani se vraćaju svojim snovima i vjeri u mogućnost bolje egzistencije. Krhkost jednog djeteta nosi sa sobom toliko snažnu poruku da dira i najokorjelije duše vraćajući u njih namjere sklada i vedrine. Divno je ono što se dogodi kod rođenja jednog djeteta! 

A sve je to samo iskra, koja nam otkriva još veću svjetlost, jer u korijenu svakog životu je vječna ljubav Božja, njegova milost, njegova providnost i snaga njegove riječi koja stvara. Ne samo to, nego je i sam Bog u Kristu postao čovjekom, djetetom, da nam bude blizu i da nas spasi. Poziv, dakle, pred ovim otajstvom nije samo da nas zadivi i dirne, već i da nas otvori Očevoj ljubavi i prepuštanju da nas ona oblikuje, tako da može liječiti naše rane, preoblikovati naša neslaganja, vraćati red u naše postojanje, do te mjere da postane temelj našeg osobnog i zajedničkog života, na svim razinama. 

U Istočnom Timoru je lijepo, jer ima mnogo djece: vi ste mlada zemlja u kojoj se u svakom kutku osjeća kako život pulsira i buja. I to je veliki dar: prisutnost toliko mladih ljudi i toliko djece, zapravo, neprestano obnavlja svježinu, energiju, radost i entuzijazam vaših ljudi. Ali još više je jedan znak, jer dati mjesta malenima, primiti ih, brinuti o njima, a i svi mi, postati maleni pred Bogom i jedni pred drugima, upravo su stavovi koji nas otvaraju za Gospodinovo djelovanje. Postajući malenima, dopuštamo Svevišnjem da u nama čini velike stvari, po mjeri Njegove ljubavi, kako nas uči Marija u svome Veliča (usp. Lk 1,46-49), a također i u ovom slavlju. 

Danas, naime, štujemo Presvetu Djevicu kao Kraljicu, odnosno kao majku jednog Kralja, Isusa koji se želio roditi malen da postane naš brat, povjeravajući svoje snažno djelovanje jednom "da" krhke i siromašne mlade majke (usp. Luka 1:38). 

I Marija je to shvatila do te mjere da je izabrala cijeli svoj život ostati malena, točnije postajati sve manja, služeći, moleći, nestajući da napravi mjesta za Isusa, čak i kada ju je to puno koštalo, čak i kad nije u potpunosti razumjela sve što se oko nje događa. Stoga, draga braćo i sestre, ne bojmo se biti maleni pred Bogom i jedni pred drugima, izgubiti naš život, darivati naše vrijeme, preispitati naše programe, odričući se nečega kako bi se brat ili sestra mogli osjećati bolje i biti sretni. Ne bojimo se promijenite veličinu naših projekata kada je to potrebno, ne da ih umanjimo, već da ih učinimo još ljepšima kroz darivanje sebe i prihvaćanje drugih, sa svom nepredvidljivošću koju to podrazumijeva. Jer pravo kraljevstvo dostojanstvo pripada onima koji daju život iz ljubavi: poput Marije i poput Isusa koji je na križu sve dao, učinio se malenim, bespomoćnim, slabim (usp. Fil 2,5-8), kako bi napravio mjesta za svakoga od nas u Očevu kraljevstvu (usp. Ivan 14,1-3). 

Sve to vrlo dobro simboliziraju dva prekrasna tradicionalna dragulja ove zemlje: Kaibauk i Belak. Oba su izrađena od plemenitog metala. Znači da su važni! 

Prvi simbolizira bivolje rogove i svjetlost sunca, a postavlja se visoko gore, kao ukras na čelu, kao i na kućama, kroz oblik krovova. Govori o snazi, energiji i toplini, i može predstavljati Božju moć, koja daje život. Ali ne samo to: postavljen u razini glave i na vrhove kuća, podsjeća nas zapravo da, svjetlom Riječi Gospodnje i snagom njegove milosti i mi možemo svojim izborima i djelovanjem surađivati ​​u velikom planu spasenja. 

Drugi, dakle, Belak, koji se stavlja na prsa, komplementaran je s prvim. Podsjeća nas na delikatni mjesečev sjaj koji noću skromno odražava svjetlost sunca, obavijajući sve svojom fluorescentnom mjesečinom. Govori o miru, plodnosti i blagosti, a simbolizira nježnost majke, koja delikatnim odrazima svoje ljubavi osvjetljava ono što dotakne istim svjetlom koje prima od Boga. 

Kaibauk i Belak, snaga i nježnost Oca i Majke: tako Gospodin očituje svoju kraljevsku vlast, sazdanu od ljubavi i milosrđa. 

I zato molimo zajedno, u ovoj Euharistiji, svatko od nas, kao muškarci i žene, kao Crkva i kao društvo da znamo u svijetu odražavati snažno i nježno svjetlo Boga ljubavi, tog Boga koji, kako smo molili u Otpjevnom psalmu, "Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha, da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda." (Ps 113,7-8).