Blago Zadro, 1. dio: radnik u valjari
Njegov životni put do početka rata
Netko je rekao da rat ne izgrađuje karakter, već ga otkriva. Tu se tvrdnju često pripisivalo Epiktetu, kao i američkom piscu Jamesu Laneu Allenu, no izvor i dalje ostaje nepoznat. Bilo kako bilo, nitko nije ni slutio za što je sposoban Blago Zadro, radnik u vukovarskom Borovu. Zadro je doduše bio jedan od sindikalnih vođa za vrijeme štrajka u Borovu i predsjednik HDZ-a za Borovo naselje, no mirnodopske su okolnosti jedno, ratne drugo. Počnimo otpočetka.
Rođen je 31. ožujka 1944. u Ledincu, selu kraj Gruda u Hercegovini, a kad mu je bilo deset godina, Blagini roditelji Jozo i Mila su se sa svojih šestero djece poradi bolje budućnosti preselili u Vukovar, u Borovo Naselje. Otac se prvo zaposlio u Kudeljari, odakle je prešao u Kombinat Borovo, a uskoro je tamo posao našla i majka. Dotad je bilo teško, živjeli su kod jedne obitelji koja ih je primila. Kad je majka dobila posao, krenulo je nabolje te su 1958. kupili kuću, a 1964. je srušili i sagradili novu.
Valja napomenuti da su brojni članovi Blagine obitelji stradali u poraću Drugog svjetskog rata. Stric Stanko poginuo mu je u logoru u Staroj Gradišci, a zarobljena su bila i druga dva strica, Ilija i Karlo, koje je međutim spasio partizan Leko, koji je bio iz njihova sela. Jedan od Blaginih ujaka, Šimun, stradao je na Križnom putu u dobi od sedamnaest godina, a životom su platila i dvojica stričeva Blagine majke. Otac Jozo također je prošao Križni put, a pola je godine proveo u logoru u Mostaru. Nakon Drugog svjetskog rata, ubijeno je 129 muškaraca iz Ledinca, a 29 ih je nosilo prezime Zadro. Sve je te priče Blago Zadro znao.
Završio je srednju zanatsku školu. Šezdesetih je godina s prijateljem pobjegao u Austriju, no vratio se. Kasnije mu u JNA zbog toga nije bilo nimalo lako, bio je u „kažnjeničkom puku“. Vojsku je služio 1966., u Ohridu. Inače je jasno iskazivao svoje mišljenje kad bi ga se pitalo, a volio je čitati hrvatsku povijest i sav bio u tome, svjedoči njegov brat Stanko. „Nije on nikoga mrzio, ali ako ga je netko dirnuo, onda se znalo što ga čeka“, dodaje brat Pavo. Nakon što je oženio Katicu Soldo, na iznenađenje onih koji su ga poznavali smirio se, ostavio buran noćni život i posvetio se obitelji i poslu: „On je bio takve naravi da je mogao reći 'dosta'. Kad je vidio da je došao do zida, mogao je reći sebi 'dosta' i povući se. Stvarno se odao obiteljskom životu i volio je obitelj, oženio se i dobio troje djece: Roberta, Tomislava i Josipa. Kasnije je napravio kuću, imao je vinograd koji je volio“, priča brat Stanko. „Blago je bio pažljiv prema meni i djeci. Puno je s njima radio“, kaže Kata Zadro.
Radio je fizički zahtjevan posao u valjari, u tri smjene, i iako je bio vrijedan radnik, napredovati nije mogao jer je imao dosje i bio pod policijskim nadzorom. Zbog svojih stavova i temperamenta nije odgovarao šefovima, od kojih bi dobio i po dva slobodna dana kad bi dolazio Josip Broz Tito, samo da ne dolazi na posao. Osamdesetih godina Borovu nije dobro išlo i radnici su počeli osjećati nezadovoljstvo, a kako je Partija slabjela, Zadro je postao predsjednikom Radničkog savjeta te je organizirao prosvjede i štrajkove. Svojim je govorima i zauzimanjem za radnike stekao i ulijevao povjerenje te je tako, primjerice, jednom prilikom spriječio odvoz strojeva za Beograd. Podržavali su ga svi, pa i kolege Srbi: „još kao dečko imao je prijatelje Srbe s kojima se družio u Borovu Selu“, priča njegov brat Stanko. „Igrali su zajedno nogomet, išli na Dunav pecati ribu, plivati. On je s njima stalno bio, nije on odbacivao ljude, nije bio isključiv, ali je volio svoje i nije dao da mu to netko dira“. Kako je za vrijeme krize u Borovu bio na čelu štrajkaškog odbora, zaputio se 1990. s kolegama u Saveznu Skupštinu, misleći da će tamo postići nešto za ostvarivanje radničkih prava, no ubrzo mu je zaprijećeno likvidacijom.
Uz ulogu u radničkom štrajku, Blago Zadro je bio i aktivni član HDZ-a. Kako su u prvoj polovici 1990. srpske provokacije postale sve otvorenijima, rasle su i međunacionalne napetosti, a Zadrina je obitelj imala sve više problema. Njegov stranački prijatelj Josip Blažević sjeća se kako je krajem 1989. isprva odbio HDZ jer je htio u demokršćansku stranku, no promijenio je mišljenje kad je uvidio hitnost situacije, budući da Srbi raspad Jugoslavije namjeravaju iskoristiti kao priliku za stvaranje Velike Srbije. Aktivno se zalagao za parlamentarne izbore. 17. lipnja 1990. HDZ je slavio pobjedu u Borovu Naselju, a Blago Zadrom postao predsjednikom za Borovo Naselje. Na tom skupu rekao je: „U Hrvatsku su dobrodošli svi koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. A oni koji Hrvatsku misle prekrajati, oduzimati neke dijelove naše domovine, njima poručujem da će se Hrvatska boriti za svaki pedalj svoje zemlje.“ Nakon te pobjede, situacija se počela zaoštravati, a Srbi držati straže po kukuruzištima. JNA im je počela naveliko dijeliti oružje, pa su se i Hrvati pokušali naoružati te su i sami počeli držati straže, ispočetka nenaoružani. Prvih stotinu kalašnjikova nabavio je preko Mađarske Martin Špegelj. JNA je tražila te kalašnjikove i po dogovoru s policijom patrolirala po Vukovaru, no policija je tvrdila da nije naoružavala ljude.
Blago Zadro zbog pritiska i prijetnji više nije mogao izdržati na poslu u Borovu te se priključio aktivnom sastavu vinkovačke policije. Neko je vrijeme odgađao podjelu policijskih odora muškarcima iz Borova Naselja koji su bili u rezervnom sastavu policije, kako ih ne bi otkrio. Međutim, sela oko Vukovara posjećivali su Šešeljevi radikali, a uzevši u obzir i sve veće srpsko naoružavanje po vojnoj liniji, krajem travnja Zadro je rekao da nema više skrivanja te se ide na punktove, tako da u slučaju napada budu spremni. Uskoro su Srbi doista i napali, 2. svibnja 1991. zbio se masakr u Borovu Selu.
*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Izvori:
Svi podaci, kao i citati, preuzeti su iz: Ivica RADOŠ – Zoran Šangut, Blago Zadro, prvi hrvatski general, Zagreb, Udruga pravnika „Vukovar 1991.“, 2011.
