Branitelj Karić: "Da nije bilo vojske, vjerojatno bih postao kriminalac"

Srećko Karić odrastao je u Našicama. Kao dijete rastavljenih roditelja, odgojen je i othranjen pod okriljem djeda i bake. Unatoč tome što je djed bio oficir Jugoslavenske narodne armije, baka ga je – barem po skrivećki – vodila na misu i govorila mu o Bogu te mu je pritom posebno isticala Djevicu Mariju - kao majku koja će se o njemu brinuti nakon njezine smrti. 

Baka je umrla dok je Srećku bilo tek petnaest godina, bilo je to u predratnom razdoblju Jugoslavije. Djed je počeo piti, a Srećkov se odgoj većinom odvijao na ulici. Iako je bio, kako i sam kaže, 'divlje dijete', u školi i u sportu iskazao se kao odličan. Kada je te kobne '91. počeo domovinski rat, među prvima se prijavio u Ministarstvo obrane. 

“Imao sam 17 i pol godina. Nakon škole sam se zaputio u Ministarstvo obrane jer tada još nije postojalo Ministarstvo branitelja, s jednim velikim vojnim ruksakom na leđima. Rekao sam im: 'Promatrao sam na televiziji stradanje Vukovara i odlučio sam se prijaviti u domovinski rat kao branitelj. Naravno, iz Ministarstva su se nasmijali na tu moju ideju. Ne zbog toga što su mi se htjeli narugati, nego zbog te jedne perspektive 'djeteta koje želi u domovinski rat'. Rekli su mi: 'Kada napuniš 18 godina, onda se javi pa ćemo te staviti u redovnu vojsku u Požegi.'

Bilo je to u proljeće '91. godine. Vukovar je već bio poprilično napadnut i uništen. Ja sam u jesen te godine upisao 4. razred srednje škole, a 16. prosinca proslavio sam svoj osamnaesti rođendan. Ekspresno sam se javio Ministarstvu. Međutim, u tom razdoblju Vukovar je već pao i mene nisu odmah htjeli primiti u vojsku. No, primljen sam već sljedećeg mjeseca, u siječnju 1992. godine, u 132. brigadu Našice kao jedan od najmlađih članova postrojbe.“ 

Srećko kaže da se nije smatrao velikim domoljubom, u temelju njegovog identiteta kroz odrastanje nisu bili upisani ni vjera, ni domoljublje. Međutim, s posebnom sjetom ispričao je trenutak njegovog prvog dana u Domovinskom ratu. Kada je sjeo u kamion s dečkima koji su bili duplo stariji od njega, jedan od njih je imao krunicu oko vrata. Došao je do Srećka i dao mu tu krunicu rekavši: “Prijatelju ovo ti je najjače oružje i možda jedino oružje koje će ti trebati.“ 

Brzo nakon uključivanja u našičku brigadu, prelazi u rezervne postrojbe Tigrova. Karić ističe da nije bilo vojske, da bi vrlo vjerojatno postao kriminalac. 

"Vojska je od mene napravila gospodina. Također, treba iskreno priznati da su neki ljudi u domovinskom ratu bili dobri vojnici, ali nisu bili dobri ljudi. Nakon rata se to najzornije pokazalo. Ali riječ je o možda jedan posto takvih branitelja. Vojska je izgradila ljude s jednom izuzetnom disciplinom. Povezivalo nas je to zajedništvo za jedan viši cilj. Također, u svemu tome povezivao nas je i dragi Bog. 

Shvatio sam, još dok sam bio u rezervnom sastavu Tigrova, da je domovinski rat zapravo izmoljen. To se osjetilo na svakom ratištu. Ljudi koji su dolazili, ljudi koje smo spašavali na okupiranim područjima, izbjeglice, prognanici, ranjenici...svi su oni molili. Molitva, molitva, molitva...uvukla se duboko u nas. 

I upravo to zajedništvo u Tigrovima; bilo je povezano u Bogu. Također, treba istaknuti disciplinu. Mi nismo imali puno vremena, čak smo i u vojarni neprestano bili okupirani raznim obučnim programom. Prošli smo gotovo sva hrvatska ratišta, tako da nismo imali puno 'zraka' što je možda u konačnici bilo dobro za nas mlade koji smo bili dosta divlje naravi.

U cijelom tom razdoblju, imao sam osjećaj da cijelo vrijeme nosim kravatu. Danas, kada slušam priče o Partizanima, Ustašama i nekakvoj ikonografiji...sjetim se kako je bilo kod nas devedesetih. Nama su govorili: 'Ako počnete pričati o tome, oduzima vam se 3 mjeseca od plaće.'

Stasali smo u domovinskom ratu te nas, kao hrvatske branitelje, nije zanimala povijest prije toga. Naravno, gajili smo neke sentimente prema tome, ali prvenstveno smo bili hrvatski branitelji. Imali smo zajednički motiv, a to je da imamo slobodnu Hrvatsku i pred sebe smo stavili Isusa Krista.“ 

Srećko je zaključio kako se možda nije u svemu slagao sa svojim suborcima, ali to je – u vrijeme rata – bilo manje važno. Svi su stremili prema zajedničkom cilju koji je bio veći i od njih, ali i od njihovih nesuglasica. 

"Nakon domovinskog rata se nismo baš najbolje snašli. U ratu nas je često izvlačilo naše zajedništvo. Nakon rata smo ostali sami, svaki sa svojim problemima te se više nismo mogli osloniti na zajednicu od 150 ljudi (...) Poslije domovinskog rata to je nestalo i mnogi se ni danas nisu snašli u civilnom životu. Jer, tih 4 -5 godina je nama, na jedan način, bilo gotovo pa sveto razdoblje", zaključio je gospodin Karić u svom gostovanju u emisiji More milosrđa na Laudato televiziji. 

* Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.