Haški sud, 2. dio

Kritike radu suda upućene su i zato što je prevelike napore uložio u istraživanje povijesne istine na prostoru bivše države, a premalo svojoj osnovnoj ulozi, naime suđenju zločincima. ^[1] No čak i u tome rezultati su zabrinjavajuće loši. Tako je 22. studenog 2017. Ratko Mladić osuđen na kaznu doživotnog zatvora jer je zapovjedio genocid u Srebrenici, no nije optužen za zločine od Zadra do Škabrnje.^[2] Mile Mrkšić je osuđen na 20, a Veselin Šljivančanin 10 godina zatvora. Pritom je za zapitati se kako je moguće da se podigne optužnica za ratne zločine počinjene nakon izvlačenja ljudi iz vukovarske bolnice, ali ne i u samom gradu, u kojem je zbog kontinuiranih napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi život izgubilo dvije do tri tisuće ljudi. Nadalje, što je sa samim vrhom JNA, zapitat će se prosječni poznavatelj povijesnih prilika. Protiv Veljka Kadijevića, primjerice, nikad nije ni podignuta optužnica. Aleksandar Vasiljević, čelnik KOS-a, oslobođen je krivnje te je postao i suradnikom suda. "Vojni vrh JNA koji je planirao i okupirao 30% Hrvatske i 70% Bosne i Hercegovine – a pritom je JNA počinila niz zločina nad civilnim stanovništvom – nije bio ni predmetom haških optužnica, sukladno sporazumu glavne haške tužiteljice Carle del Ponte s Beogradom o neotvaranju arhiva JNA.“^[3]

S druge strane, u presudi Prliću i ostalima (koju ovdje uzimamo kao primjer rada suda), sudac Antonetti – koji je u vezi presude dao izdvojeno mišljenje glede nekih aspekata osude – optužbu za udruženi zločinački pothvat smatrao je neutemeljenom, no iznio je i neke nekvalitetne procjene. Tako u izdvojenom mišljenju kaže da „nije potrebno u fusnotama navoditi izvore u vezi s općepoznatim događajima“^[4]. Tužiteljstvo naime nigdje u svojim dokumentima ne spominje Carrington-Cutileirov, Vance-Owenov ni Owen-Stoltenbergov plan, po kojima je BiH država sastavljena od tri jedinice utemeljene na nacionalnim načelima. Umjesto toga, iznesena je tvrdnja da je „sredinom siječnja 1993. počeo postojati udruženi zločinački pothvat s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“^[5] Ovdje Miroslav Tuđman zaključuje da „Tužiteljstvo MKSJ ne prihvaća mirovne planove MZ [Međunarodne zajednice, nap. a.] kao relevantne datume i događaje, jer bi u tom slučaju moralo odustati od optužnice da su Hrvati nastojali formirati entitet koji im je MZ već ionako priznala mirovnim planovima“^[6].

Sud dalje gradi optužnicu na tobože tajnom sastanku u Karađorđevu, iako je isti bio medijski popraćen i unatoč činjenici da je Alija Izetbegović tezu o podjeli Bosne prvi put plasirao već dan prije samog sastanka, u pismu Franji Tuđmanu. Kasnije je mijenjao priču te izjavio da je o toj podjeli saznao nakon spomenutog sastanka, a tužiteljstvo je kao glavnog svjedoka tog mita dovelo Stjepana Mesića, koji je trebao govoriti o navodnoj dvostrukoj igri hrvatskog predsjednika po pitanju Bosne.^[7] Antonetti je kao jedan od trojice sudaca u predmetu Prlića i ostalih tu tezu odbacio.^[8] Miroslav Tuđman poentira: „Zagovornicima mita o Karađorđevu taj sastanak je dokaz o dogovorenom ratu protiv Muslimana^[9]. To što će par mjeseci nakon Karađorđeva početi opća agresija velikosrpske politike na Hrvatsku, a krvavi se rat voditi narednih četiri godine kako bi Hrvatska oslobodila 30% svojega teritorija od Miloševića – samo je po sebi već dokaz bespredmetnosti o besmislenosti tvrdnje o dogovoru 'o podjeli Bosne i Hercegovine'“.^[10]

Zbog nemogućih uvjeta u koje je postavio šestoricu Hrvata, zaključuje se da ih je tužiteljstvo osudilo za zločine koje nisu zapovjedili, koje nisu mogli spriječiti i za koje nisu znali. Kako Tuđman u fusnoti navodi, nitko od šestorice nije negirao da su određeni pripadnici HVO počinili zločine nad Muslimanima, zbog čega su optužnica i presuda jednako nepravedne i prema žrtvama, budući da nisu dobile zadovoljštinu, jer nisu osuđeni oni koji su počinili zločine.^[11] Ne ulazeći ovdje u potankosti slučaja, neka dosad rečeno bude dovoljno kako bi bilo jasno na koliko klimavim nogama počiva cijela konstrukcija. Tako Michael Karnavas, uvaženi međunarodni odvjetnik s iskustvom rada na MKSJ i MKS kaže da je „dio mračne ostavštine MKSJ [...] školski primjer [...] kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu [...] [To je] bila parodija, farsa, teatar apsurda zamaskiran suđenjem“^[12].

Dodajmo tome da su MKSJ bile upućene i kritike da se „ne usuđuje postaviti pitanje (zapovjedne) odgovornosti ostalih (međunarodnih) oružanih snaga i njihovih nadređenih (osim državljana bivše Jugoslavije, tj. strana u sukobu) za djela iz njegove nadležnosti“^[13]. Tako su, na primjer, naoružani pripadnici UNPROFOR-a na terenu promatrali zločine u Ahmićima i Srebrenici, a nisu ih pokušali spriječiti.^[14]

Prlić i ostali osuđeni su tjedan dana nakon Ratka Mladića i time je okončan rad MKSJ te su svi preostali predmeti prešli u ruke Rezidualnog mehanizma. Tako se čini da rad Haškog suda završava političkom porukom. S obzirom na njegov kraj i imajući u vidu njegovo nepoznavanje zločina agresije kao takvog, paradoksalno je da unatoč tome, prema MKSJ ispada kako JNA i Srbija nisu krivi za agresiju nad Hrvatskom i BiH, ali da je Hrvatska agresor, i to na BiH, iako joj je konstantno pomagala, od vojne pomoći muslimanskim postrojbama do primanja stotina tisuća muslimanskih izbjeglica i liječenja njihovih ranjenika u hrvatskim bolnicama.

Može se reći da je u najmanju ruku upitno koliko je rad MKSJ doprinio postizanju pravde na području zemalja za koje je bio nadležan, a koliko je štete počinio. Razvidno je to svakome tko promatra konstelacije odnosa u današnjoj politici. U spomenimo izjavu Bakira Izetbegovića 16. 6. 2013.: „Od sada, tko god spomene treći entitet i Herceg Bosnu, nastavlja zagovarati zločinački pothvat.“ Da napravimo puni krug, zapitajmo se treba li onda za UZP optužiti i Carringtona, Cutileira, Vancea, Owena i Stoltenberga?^[15]

*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

^[1] Marina ŽAGAR, Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju: pregled nekih postignuća i kritika, Pravnik, 47, (94) 1, 2013., 30.

^[2] Miroslav TUĐMAN, S prezirom odbacujem vašu presudu!, National Security and the Future, 3 (18), 2017., 13-14.

^[3] TUĐMAN, 12. Prilagodbe u punktuaciji autorove.

^[4] Izdvojeno mišljenje suca Antonettija, (http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_6.pdf), citirano prema: TUĐMAN, 18-19.

^[5] Sažetak presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi (http://www.icty.org/x/cases/prlic/acjug/bcs/171129-summary-bcs.pdf), citirano prema: TUĐMAN, 19. Jezične prilagodbe autorove.

^[6] TUĐMAN, 20.

^[7] Usp. TUĐMAN, 25-26.

^[8] TUĐMAN, 21.

^[9] U SFRJ su se oni koji se danas nazivaju Bošnjacima službeno nazivali Muslimanima. Promjena je nastala početkom 1990-ih (nap. a.). O djelovanju bošnjačke obavještajne službe s ciljem političke kompromitacije Hrvata v. TUĐMAN, 22-24.

^[10] TUĐMAN, 25.

^[11] TUĐMAN, 15.

^[12] TUĐMAN, 28. Izmjene autorove.

^[13] ŽAGAR, 28.

^[14] Usp. ŽAGAR, 29.

^[15] Usp. TUĐMAN, 19.