Haški sud, 1. dio

Mnogo je toga rečeno o Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (nadalje: MKSJ). Haški sud, kako ga se kolokvijalno naziva, osnovalo je Vijeće sigurnosti UN-a donijevši 25. svibnja 1993. Rezoluciju 827, zajedno sa statutom kojim će se ravnati njegov rad. Već je način osnivanja po sebi problematičan jer Vijeće sigurnosti UN-a prema Povelji UN-a nema nadležnost osnivanja sudova; to je trebalo ostvariti putem Opće skupštine UN-a ili međunarodnog sporazuma. Prema 2. članku navedene rezolucije, sud je uspostavljen „poradi jedne jedine svrhe: kaznenog progona osoba odgovornih za počinjenje ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije između 1. siječnja 1991. i datuma koji će Sigurnosno Vijeće odrediti nakon uspostave mira“. U tom pogledu napomenimo da se MKSJ ne tiče samo Domovinskog rata, koji je naš primarni predmet, već i Rata u Bosni i Hercegovini, koji se strateški i politički na njega veže. U ovom kratkom članku ne može nam biti cilj opsežno prikazati sve njegovo djelovanje, već ponuditi kratku sintezu dajući prostora onima koji ga smatraju uspjelim projektom, kao i onima koji su drukčijeg stava.

Tako primjerice David Tolbert, bivši zamjenik glavnog tužitelja na MKSJ, 2002. g. ovako ocjenjuje rad suda: „S jedne strane, postignuća MKSJ nadmašila su i najodvažnija očekivanja svojih osnivača. Međutim u nekoliko je važnih pogleda podbacio pri činjenju razlike u samoj regiji“^[1].. Mnogi su čimbenici u pozadini takvog rezultata, a kao primjer neučinkovitosti sustava navedimo i primjer da su unatoč prosvjedima haškog vodstva optuženi pojedinci poput Karadžića i Mladića bez problema prolazili kroz NATO-ove kontrolne točke.^[2] Tolbert dalje navodi i manjak tužilačke strategije i učinkovitosti, kao i duljinu postupaka.^[3] Spomenimo da je postupak protiv šestorice Hrvata, tj. Prlića i ostalih, trajao 13 godina. Sud je općenito mogao je biti učinkovitiji da je za provođenje procesa osposobljavao sudove zemalja za koje je nadležan, no prema svom statutu nije imao nikakvu obvezu za to.

Kako bi popravio barem aspekt pomoći državnim sudovima, stvorio je neke programe, no njihov doprinos bio je ograničen s obzirom na činjenicu da nije imao sustavnu podršku. Ona je, međutim, mogla biti prisutna barem u Bosni i Hercegovini, budući da su tamo Ured Visokog predstavnika, kao i NATO i UN. U svakom slučaju, odatle su izvučene pouke za rad Međunarodnog kaznenog suda, koji je nadležan za 125 zemalja potpisnica Rimskog statuta, koji je pak usvojen u srpnju 1998.^[4]

Što se tiče trajanja MKSJ, sve su istrage prvotno trebale završiti do 2004., a prvostupanjske presude do 2008., dok je s radom trebao prestati 2010. Kako su ti rokovi probijeni, Vijeće sigurnosti je koncem 2010. uspostavilo Mehanizam za međunarodne kaznene tribunale (nadalje: Rezidualni mehanizam) koji će nastaviti rad MKSJ i Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu nakon isteka njihovih mandata. Njegov bi se rad postupno trebao smanjivati, a Rezolucija 1966 kojom se sve to određuje navodi da će se stanje preispitati 2016. i potom svake dvije godine.^[5] Vidimo kako je riječ o dvije skupine suprotstavljenih zahtjeva: „s jedne strane moraju udovoljiti poštivanju samog postupka i pravednosti, a s druge zahtjevima učinkovitosti i financijske isplativosti“^[6].

Ima stručnjaka koji tvrde da je MKSJ doprinio proširenju granica međunarodnog humanitarnog i kaznenog prava. Međutim, problema mu ne manjka, već po njegovu Statutu. Rimski statut stalnog Međunarodnog kaznenog suda je bolji, no to ne mijenja na stvari da je haški bio prilično loš. Uzrok tih nedostataka neki vide u tome što su njegovi autori brzopleto pristupili njegovu sastavljanju. Primjerice, Statut MKSJ izostavlja zločin agresije, zatim nije predviđena odšteta nezakonito uhićenim osobama, kao ni onima koji su dobili oslobađajuće presude, a tu su i brojne nedorečenosti itd. ^[7]

Dosta je kontroverzi izazvala i ustanova tzv. udruženog zločinačkog pothvata (nadalje: UZP), kojim sud dopušta tužiteljstvu neku skupinu osoba optužiti za UZP, iako mu to nije povjereno Statutom MKSJ.^[8] Osim toga kritičari tumače da u nekim dijelovima postupka tužitelj ima vrlo velike ovlasti te tako nastaje određena simbioza uloge tužitelja i samog suda, što pak utječe na presumpciju nevinosti, jedno od osnovnih načela kaznenog prava.^[9] U tom smislu takoreći umjesto toga da tužitelj dokazuje nečiju krivnju, optuženik dokazuje svoju nevinost. „Američki veleposlanik William Montgomery svjedoči 'da smo direktno od Carle del Ponte čuli da se službeni pristup njene kancelarije temelji na stavu da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine, a da zatim razmatra koji su to određeni zločini i kako da dokaže njihovu krivicu'“.^[10]

Konačna bilanca tribunala u Den Haagu glasi: 161 optuženi, 111 dovršenih parnica, od kojih je 90 završilo osudom, a 21 oslobađajućom presudom. Među osuđenima, 64 su Srba, 2 Crnogorca, 5 Bošnjaka i 18 Hrvata. 13 je parnica na koncu prebačeno nacionalnim sudovima (10 u BiH, 2 u Hrvatsku i 1 u Srbiju). 20 je optužnica povučeno, a u 17 slučajeva optuženici su umrli prije ili nakon početka suđenja.^[11]

*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.