Depresija kao posljedica izloženosti medijima

Koliko puta oblikujemo svoju budućnost, ali i sadašnjost, prema onome što vidimo na društvenim mrežama? I što se dogodi kada ne dosegnemo te često nerealne ideale koje nam one nameću? Osjećamo se razočarano, padamo u depresiju ili se borimo s osjećajem manje vrijednosti. „Gle kako on online zarađuje više od mene“, „gle kako je ona bolja majka nego ja“… Misao po misao, lagano upadamo u vrtlog lažnih očekivanja i stalnog uspoređivanja s ljudima koji su nešto postigli.

Rezultati istraživanja objavljenog u časopisu EClinicalMedicine, prikupljeni od gotovo 11.000 sudionika u dobi od 14 godina, pokazuju jasnu vezu između čestog korištenja društvenih mreža i simptoma depresije. Veza je bila izraženija kod djevojčica. Među ispitanicima koji su društvene mreže koristili više od pet sati dnevno, uočen je 50% veći rizik za simptome depresije kod djevojčica i 35% veći rizik kod dječaka. Dodatno, rizik se povećavao kod onih koji premalo spavaju ili su izloženi cyberbullyingu. Također, pokazalo se da 43% djevojčica koristi društvene mreže više od tri sata dnevno, u usporedbi s 22% dječaka.

U ljudima postoji duboko ukorijenjena potreba za stalnim društvenim provjeravanjem (engl. social validation ili social proof). Neprestano se referenciramo na ljude oko sebe kako bismo provjerili jesu li naše odluke, djela i misli u skladu s opće prihvaćenim normama. Bez te provjere mogli bismo izgubiti referencu i, u ekstremnim slučajevima, osjećati se „izgubljeno“ ili dezorijentirano.

Jedan od najpoznatijih primjera ovog fenomena dolazi iz filma Cast Away, gdje je Chuck (Tom Hanks) stvorio lutku Wilson kako bi imao nekoga s kim će komunicirati. Wilson mu je davao potvrdu, omogućavao mu da se osjeća „normalno“ i održavao psihičku stabilnost kroz interakciju. Na sličan način, mi nesvjesno tražimo dokaz da smo „normalni“. Naši „Wilsoni“ danas često postaju društvene mreže – kroz lajkove, komentare i brojeve pratitelja.

Ovaj model objašnjava zašto odlazimo na društvene mreže, ali ne u potpunosti zašto to radimo tako često. Sigurno ne provjeravamo jesmo li normalni svakih deset minuta ili svaki sat. No u kombinaciji s psihološkom nagradom koja dolazi od trenutne potvrde i osjećaja pripadnosti, lako je razumjeti zašto smo stalno online.

Društvene mreže su, dakle, dvosekli mač. S jedne strane nam omogućavaju povezivanje i validaciju, a s druge mogu stvoriti osjećaj pritiska, uspoređivanja i tjeskobe. Prepoznavanje ovog mehanizma prvi je korak prema svjesnijem korištenju i očuvanju mentalnog zdravlja.