''Godinama sam šutjela''

Kaže se kako je šutnja zlato, ali to ne vrijedi kada govorimo o nasilju. U tom slučaju šutnja nikako nije i ne može biti zlato, već predstavlja sredstvo koje samo produljuje agoniju i traumu žrtve. Ana (ime je izmišljeno zbog zaštite identiteta žrtve) je godinama šutjela i trpjela verbalno i fizičko nasilje od strane muža. Trpjela je, kako kaže, zbog maloljetne kćeri koju je trebalo podići. Čak ni njezini najbliži nisu primijetili da ju muž zlostavlja (ili su možda i oni šutjeli, tko zna?) i da se vrti u začaranom krugu omalovažavanja, stida i nasilja. Ali došao je dan kada je odlučila da više neće šutjeti i potražila je pomoć. 

“Nekako se naviknete na sve to i prihvatite takav oblik ponašanja kao nešto normalno. Govorila sam si da tako treba biti i da će sve jednom proći. Uvjeravala sam samu se da će se moj suprug popraviti, da neće više piti, vrijeđati me i tući. Vjerovala sam da možemo živjeti kao normalna obitelj, u sreći i veselju. Sanjala sam o tome da idemo (kao nekada) zajedno na more, na izlete, piknike i druženja. Sada znam da sam samu sebe obmanjivala. Živjela sam u laži, trpjela i šutjela.”

Ana svjedoči kako je sve dobro krenulo, udala se za čovjeka kojeg je voljela, ali stvari su se počele mijenjati nakon što je zatrudnjela i otišla na porodiljni.

“Mislim da ga je ljutilo to što sada samo on mora raditi, a ja sam doma i čuvam trudnoću. Postao je nekako mračan. Drugačiji. ‘Lijenčino jedna, ništa ne radiš! Jesi li barem ručak skuhala?’ S tim riječima se znao vraćati kasno s posla, uvijek ‘pod gasom’. Znala sam da mu je teško i da ima određene problem na poslu, ali što god oni bili, o njima nije želio razgovarati. Imam osjećaj da sam mu bila ispušni ventil. Na meni je liječio svoje frustracije. Nije ga smetalo ni to što sam u visokom tjednu trudnoće. Šamari su znali biti svakodnevna pojava. Ponekad bi bilo zatišje od koji tjedan. Tada bi me samo vrijeđao pogrdnim riječima, a onda bi opet posegnuo za surovom snagom. Ništa se nije promijenilo ni kada sam rodila. Samo strah, bol, udarci i poniženja."

Ana je tek nakon 6 godina odlučila progovoriti i sve ispričala. Prvo svojim prijateljicama, a onda se obratila i službama za pomoć. Svjedoči kako je u tim trenucima bila u velikom strahu i kako se bojala za svoj život.

“Mislila sam da će totalno poludjeti i ubiti me. Bojala sam se i za svoju kćer. Ona je trebala ići u školu, igrati se, stjecati nova prijateljstva i rasti u sreći… Uh, teško mi se i prisjećati tih trenutaka. Najradije bih taj period izbrisala iz svoga pamćenja. Previše je sve to bolno.”

Ana se izvukla iz ropstva nasilja. Progovorila je prije punih 12 godina. Njezina kćer uskoro će biti punoljetna i Ana sve svoje snage polaže u to da njezina kćer neće doživjeti ništa slično.
 

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.