Ilegalni migranti i sigurnost žena u Republici Hrvatskoj

Migrantski val u Europi postao je posebno vidljiv početkom 2015. godine, kada je došlo do znatnog povećanja broja migranata i izbjeglica koji su stigli u europske zemlje. Najveći broj migranata dolazio je iz zemalja poput Sirije, Afganistana i Iraka, koje su pogođene oružanim sukobima i političkom nestabilnošću. Kako je vrijeme odmicalo, dotok migranata u naše krajeve sve se više povećavao (a povećava se i dalje), kao i broj različitih država iz kojih pristižu. S jedne su strane pristizali ljudi u potrazi za boljim životom i bježeći od rata, dok je s druge strane u Hrvatsku pristiglo mnogo stranaca koji su u našu državu došli isključivo kao radna snaga, a to se posebice odnosi na Nepalce i Filipince. Ali, ono što stvara najveći problem našem društvu, a sa sobom povlači i pitanje nacionalne sigurnosti, jest velik broj ilegalnih migranata. Jasno je kako njihovo krajnje odredište nije Republika Hrvatska, već im naša država služi samo kao tranzitna zona, ali isto tako ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da dio njih ipak ostaje u našoj državi. Većinom se tu radi o mladim muškarcima, koji su (nekim čudom) pristigli u europske krajeve bez ikakvih dokumenata, ali očito dobro utvrđenim rutama. Da skratimo priču i prijeđemo na stvar – prostim okom možemo zamijetiti koliko je u samo posljednjih godinu dana u RH porastao broj stranaca pristiglih većinom iz Afrike i Azije. Ta činjenica zasigurno predstavlja veliku novost za hrvatskog čovjeka koji nije navikao na toliku kulturološku, vjersku i svaku drugu razliku i tek se privikava na novonastalu situaciju. Stoga nas je zanimalo, u kontekstu svega spomenutoga, kako na sve to gledaju pripadnice nježnijeg spola u RH i osjećaju li se sigurno u našoj državi.

Mišljenja su dakako podijeljena i tu se vodi borba za minimalnu prevlast, jer se 50 % ispitanih žena više ne osjeća sigurno u našoj državi. Dakako da to ovisi i o tome u kojim dijelovima Hrvatske žive, ali općenito govoreći, možemo konstatirati kako se žene u manjim sredinama, u kojima prevladava više od 90 % domicilnog, odnosno domaćeg stanovništva, osjećaju sigurnije od onih koje žive u Zagrebu. Naravno da iznesene konstatacije iziskuju puno veće i detaljnije istraživanje, ali nam mogu poslužiti kao jedan okvir u kojemu možemo djelovati. 

Nadalje, kad smo se usmjerili na one žene koje se ne osjećaju sigurno u Republici Hrvatskoj i pitali ih razlog zašto je tomu tako, vrlo slično su nam odgovorile na postavljeno pitanje. Donosimo odgovore samo nekih od njih.

''U jeku nekontroliranog kretanja velikog broja ljudi preko graničnih prijelaza te njihova zadržavanja na hrvatskim prostorima i u gradu Zagrebu, osjećaj sigurnosti u mojoj domovini i mojem gradu sve više iščezava. Živeći uglavnom u automobilu, do posla, do vrtića, do dječjeg igrališta, parka ili šume u kojoj s obitelji volim provoditi vrijeme, sve se manje osjećam opuštenom susrećući se sve više s velikim skupinama stranaca, uglavnom skupinama muškaraca koji hodaju ulicom zajedno, drukčijeg pogleda, izgleda, drukčijeg jezika, a možda i namjera zašto su ovdje. Govori se o napadima, krađama i raznim nedjelima 'migranata', i to je to. Dok mnogi naši ljudi traže posao i bolje uvjete zapošljavanja, pošta, trgovački lanci, mnogi poduzetnici, manji kafići i restorani zapošljavaju radnike s Bliskog ili Dalekog istoka, čak nam taksije voze muškarci s turbanima. Gdje su Hrvati u uslužnim djelatnostima? Ja kao supruga i majka, zaposlena žena koja se svakodnevno krećem Zagrebom, želim vratiti sigurnost u svoj grad za svoju obitelj i svoju djecu, na ulici, u parku, u trgovini, na autobusnoj stanici, ispred škole i u središtu svog rodnog grada, bez straha dok koračam i pitam se tko je ova skupina muškaraca koja nam dolazi ususret...'' (M. R. B.)

''Ne osjećam se sigurno zato što nikad ne znam hoće li me tko 'zaskočiti' i to posebice u večernjim satima kad se vraćam kući. A da ne govorim o vožnjama taksijem... To izbjegavam u širokom luku. I još nešto, što se komunikacije tiče (naručivanje hrane i dostava paketa), ona je katastrofalna, pa gdje su naši ljudi?'' (P. O.)

''Među strancima ima hrpa simpatičnih i dobrih ljudi, a tu prvenstveno mislim na Nepalce. Na njima vidiš da su druželjubivi, radišni i da se trude prilagoditi civilizaciji u kojoj se nalaze. Za druge to ne bih rekla. Od nekih me čak hvata jeza, kad vidim njihove prijeteće poglede. A takvih je u Zagrebu sve više. Ja se zbog toga, kao žena, ne osjećam ugodno ni sigurno.'' (M. I.)

''U Zagorju se osjećam sigurno. Tamo smo svi svoji. Ali, Zagreb mi se svakim danom čini sve više nesigurnijim gradom. Pogotovo kad čujem vijesti koje dolaze iz nekih drugih europskih zemalja...'' (J. J.)

''Ne osjećam se sigurnom jer se ne osjećam više kao da sam na svom terenu.'' (M. T.)

Dakako da ne smijemo generalizirati ili pak govoriti kako je Republika Hrvatska protiv novih stanovnika. Kod nas je dobrodošao svatko tko je spreman poštivati zakone naše države, pošteno raditi i voljan je asimilirati se. Sve navedeno preduvjet je za miran i skladan suživot. Ove pak izjave žena trebamo dobro razmotriti i uzeti za ozbiljno u provedbi naših nacionalnih i demografskih strategija, te kako bismo svim našim stanovnicima omogućili siguran (su)život. Ono što je pohvalno jest kako je Republika Hrvatska ipak jako sigurna i miroljubiva država, uvijek spremna pružiti ruku onima u potrebi. Što se tiče ovih pitanja, o njima će zasigurno u budućnosti biti još riječi.
 

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.