Bl. Alojzije Stepinac: Redovništvo kao lijek rana čovječanstva

Dan osoba Bogu posvećenog života obilježava se 2. veljače, što je još 1997. odredio sveti papa Ivan Pavao II. O ulozi i važnosti redovničkog poziva kako u hrvatskom narodu, tako i u svijetu progovorio je blaženi kardinal Alojzije Stepinac u svojoj propovijedi 15. studenoga 1936., prigodom obilježavanja 70. obljetnice dolaska Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u župu Zlatar.

Kardinal se najprije osvrnuo na neprestana protivljenja protiv katoličkih redovnika i redovnica, njihova ubijanja zbog vjere u Krista i služenja Bogu i ljudima. I danas se s time suočavamo, i to ne samo u udaljenim krajevima svijeta.

– Dosta je da se ogledamo po rodnoj kući u vlastitoj domovini pa ćemo gotovo svakodnevno u tzv. "naprednim listovima" naći svu silu najvećih prostota na račun katoličkih redovnika i redovnica. Odakle ova divlja mržnja na katoličke crkvene redove? Uvjerenom katoliku nije teško naći odgovor jer ga je već davno dao sam Isus Krist: "Si de mundo fuissetis... Kad biste bili od svijeta, svijet bi ljubio što je njegovo: ali jer niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao od svijeta, zato svijet mrzi na vas" (Iv 15, 19). A ima li taj svijet uistinu razloga da tako strastveno progoni katoličke redovnike i redovnice? – upitao se kardinal Stepinac, ističući da su upravo naši crkveni redovi najjači potporanj za očuvanje kršćanskog morala, za izgradnju zdrave kulture u svakom narodu, pa tako i u našem. 

Nadalje, podsjetio je na riječi sv. Ivana apostola: "Omne, quod est in mundo, concupiscentia carnis est et concupiscentia oculorum et superbia vitae – jer sve što je u svijetu požuda je tijela, i požuda očiju i oholost života" (1 Iv 2, 16).

– Concupiscentia carnis! Požuda tijela! Što dobra može ona donijeti našemu narodu? Samo zator i smrt! O tome bjelodano svjedoče matice krštenih i umrlih mnogih naših župa, gdje su dječje kolijevke ostale prazne, a grobišta se svaki dan pune; gdje se više ne čuje veseli smjeh djece, ali se čuje često mrtvačko naricanje; gdje mjesto ljudi sposobnih za rad dolazi rod bijednika i bogalja.

Concupiscentia occulorum! Požuda očiju! Pohlepa za blagom i bogatstvom ne može nikad uroditi dobrim plodom. Ona je tako veliko zlo da se sv. Pavao ne žaca u pismu svom ljubljenom učeniku Timoteju reći da je "radix omnium malorum cupiditas – korijen sviju zala je srebroljublje" (1 Tim 6, 10). Ona tjera ljude na prevare, samo da se dočepaju imetka; ona tjera ljude na nasilje i okrutnosti, da se makar i na grbači bližnjega obogate; ona ubija svaki obzir na slabe i nemoćne; ona stvara krvave ratove i revolucije među narodima i državama.

Superbia vitae! Oholost života! Dostojna sestrica prvih dviju opačina. O njezinom zatornom djelovanju dovoljno je uprijeti prstom na one koji su zbog nje u tren oka od divnih anđela postali odurni vragovi; dosta je uprijeti prstom na praoca Adama koji je povjerovao zavodniku, da bi mogao postati jednak Bogu – "Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi!" (Post 3, 5). I poslušavši ga, od vladara postao je sluga, od slobodnog čovjeka postao je bijedni rob, umjesto zemaljskog raja, primio je u trajnu baštinu zemlju što rodi trnjem i korovom, suzama i bolima.

Ljute su to rane čovječanstva! Rane koje ga ubijaju više nego ognjeno tane ili oštra sablja. Zato je onaj koji uspješno liječi takove ljute rane veliki prijatelj, pomoćnik i dobročinitelj naroda svojega. A može li se naći bolji lijek za to negoli su upravo naši crkveni redovi – naglasio je kardinal Stepinac, navodeći na koje se konkretne načine katolički redovnici i redovnice suprotstavljaju ovim trima požudama.

– Požudi tijela suprotstavljaju naši crkveni redovi zavjet sv. čistoće. Dok polažu Bogu na oltar divan dar čistoće duše i tijela po zavjetu sv. čistoće, nije nikakovo čudo da zaslužuju udivljenje samoga Boga: "O quam pulchra est casta generatio! Kako je lijep čist naraštaj! Besmrtan je spomen njegov jer je znan i kod Boga i kod ljudi!" (Mudr 4, 1). No naše udivljenje pretvara se istodobno u duboku zahvalnost kad se sjetimo kakav blagotvoran utjecaj vrše ovakove čiste duše na omladinu koja im je povjerena na odgoj. To instinktivno osjećaju i oni, koji nisu inače prijatelji Crkve, pa zato nije rijetkost, da i sami ljuti progonitelji Crkve šalju svoju djecu na odgoj katoličkim redovnicima i redovnicama, uvjereni da će ta mladež u njihovim rukama biti najbolje zaštićena proti pogibeljima mladosti i osposobljena za život. 

Požuda očiju, rekoh, ljuta je rana čovječanstva osobito u današnje doba. Ova opačina liječi se odricanjem. A najuspješnije odricanjem i onoga što je inače čovjeku dozvoljeno. To, evo, provode naše redovničke obitelji, u kojima članovi polažu zavjete siromaštva odričući se svakog osobnog privatnog vlasništva. Jer ako je po riječima sv. Pavla apostola "korijen sviju zala srebroljublje" (1 Tim 6, 10) onda je jasno, kad se iščupa korijen, da će i stablo usahnuti. 

I za treću ljutu ranu čovječanstva pružaju odličan lijek naši crkveni redovi. Ta rana rekoh jest oholost života, koja je već neizrecivih jada donijela čovječanstvu. Bog je prvog čovjeka uzdigao skoro do božanstva, ali kad se taj tako visoko uzdignuti čovjek drznuo da zahtijeva potpunu jednakost s Bogom, Bog ga je za kaznu opet strovalio u ponor. I danas se bijedni čovjek diže. Osjeća u sebi da je rođen za nešto veliko pa nastoji da se podigne vlastitim silama bez Boga. No da li je to put do veličine čovjekove? Nipošto, nego duboka poniznost, kao što govori Krist: "Koji se uzvisuje ponizit će se, a koji se ponizuje uzvisit će se." (Mt 23, 12). Taj nauk Kristov slijede naši redovnici i redovnice po zavjetu sv. poslušnosti prinoseći Bogu na oltar ono što im je najdraže, svoju slobodnu volju.

Je li onda čudo da ljudi koji su se lišili svih spona zemaljštine, koji su zaboravili tako reći svoj osobni "ja", je li čudo, velim, da vrše najblagotvorniji utjecaj na cijeli narodni život, na njegov moral, na njegovu kulturu? I zato vidimo da su premnoge naše kulturne i karitativne institucije do najnovijeg doba na juže povezane s našim crkvenim redovima – istaknuo je Stepinac, napominjući da, nađe li se u redovničkoj službi pokoje "zrno kukolja", one u svojoj biti i dalje njeguju plemenitost i štite ne samo svoje članove, nego čitavu narodnu zajednicu.

– Objektivan čovjek mora nam priznati da su naši crkveni redovi slava naše Crkve koji rječito govore da je ona djelo Božje pa je ni vrata paklena neće nadvladati! – zaključio je blaženi Alojzije Stepinac.

Hrvatska straža, 17. studenoga 1936., br. 265., str. 4–5.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 137.–141.