Ljubav koja odgaja i liječi

Donosimo vam članak koji progovara o snazi ljubavi.
Naša draga, vjerna pratiteljica Laudato televizije A. umirovljena je nastavnica biologije i kemije. Uživa svoju mirovinu u 86. godini života. Nesebično skrbi o bolesnom suprugu koji ima 92 godine. U slobodno vrijeme voli kuhati za svoje unuke i djecu te čitati pisma koja dobiva od svojih učenika, kako kaže, tijekom posljednjih 20 godina. Pri samom upoznavanju gospođa A. zrači mirom i obzirnošću. Dva duševna stanja koja su prijeko potrebna današnjoj mladeži. Intervju započinje zahvalom što smo ju htjeli saslušati i rečenicom : “Meni moj Isus daje koliko ja mogu, jedan dan 6 puta, drugi dan 4, a treći ništa... I Bogu hvala, tako je jedino i dobro.”
U kratkoj retrospekciji saznali smo da je inače Slavonka koja se htjela baviti šumama i poljoprivredom, ali ljubav ju odvodi u Zagreb gdje upoznaje svog supruga za kojeg uz osmijeh voli reći: “Moga Dalmatinca!” Završava studij biologije i kemije te svoju životnu avanturu započinje u Zadru, a zatim se u penziji povlači u Šibenik, gdje sada uživa svoj mir. Ona i suprug posvetili su se ljudima u poučavanju i liječenju – predavala je kemiju i biologiju u osnovnoj školi, a suprug je bio liječnik. U svoj radni odnos voljeli su, kako kaže, pustiti Krista da ih vodi, a koliko je i kako ljubav Njegova predvladala u njihovim životima, saznajmo u intervjuu.
“Strašno sam voljela svoj posao, voljela sam biti okružena djecom. Kad radiš s ljubavlju svoj posao – djetetu prilaziš kao da je ravan tebi. Ne smiješ ga povrijediti! Ono što me uvijek vrati u stanje blagosti poruka je moje najmlađe unuke koju mi je napisala kad je bila samo drugi razred osnovne škole: ‘Bako! Svi te volimo, ali ja te volim posebno jer si me poštovala!’ I dandanas čuvam taj komadić papira i razabirem koliko je važno djecu poštovati i ostavljati ih u stanju ljubavi, svaki dan ispočetka.”
Uz razne dogodovštvine, posebno su mi se svidjele četiri od kojih se satkao ovaj članak.

Prva priča
Čin poštovanja
“Znate, kad sam tek započela raditi, pa prošla je možda i koja godina, ali uvijek sam započinjala isto. Kao majka i kao otac prema djetetu. Prema svakome kao da je moje! Uvijek sam prije objašnjavanja gradiva gledala i promatrala jesu li svi u mome razredu dobro. Bila sam jako zainteresirana za stanje svakog svog učenika pojedinačno. Ne bih s njima samo radila gradivo, već razgovor i slušanje. Evo, nedavno mi je došlo pismo mog bivšeg učenika, on sad ima više od 40 godina. Uz sve što je napisao, najljepše mi je bilo pročitati: ‘Draga nastavnice, zahvaljujem Vam za sve lijepe trenutke, a bilo ih je mnogo. Uvijek ste nam prilazili poput majke, u nježnosti.’ Meni je najvažnije bilo osjetiti da idu s moga sata mirni i sretni. I da mi takvi dođu opet sutradan!”

Druga priča
Tko uči, ne će se nikada izgubiti
Nakon šuškanja papira razveselila se jer je konačno pronašla pismo koje je trebala: “Draga nastavnice, sjetio sam Vas se više puta dok sam bio na fakultetu, rekao sam sebi: ‘Čim se vratim u Hrvatsku, poslat ću Vam pismo!’ Tijekom studija vodila me je Vaša rečenica: ‘Tko uči, ne će se nikada izgubiti!’ Ovako otuđen od kuće, u dalekoj Engleskoj, jako mi je bilo teško. Svaki put kad bih uzeo knjigu u ruke, ponovio sam sebi tu rečenicu i prionuo sam uz rad. Evo, u međuvremenu, uspio sam se snaći! Govorim 6 jezika, fluentno! Putujem i radim. Prevodim razne dokumente i svima ponavljam Vašu rečenicu!”  “Mene je toliko ganulo ovo pismo i spoznaja koliko riječi utječu na odrastanje. Bogu hvala, trudila sam se birati riječi. Uvijek sam izbjegavala psovke i bilo koju ružnu riječ da ne osakatim stanje jednog nevinog djeteta!” govori nam kroz suze gospođa A.

Ove dvije priče potvrđuju aktualnost tema koje su danas više-manje tabu-teme. Jezik, upućena riječ i sam odnos prema osobi itekako utječu i obilježavaju daljnji razvoj osobe. Ljubav, topla riječ, riječ podrške i pravednost ključ su da se osoba pravilno duševno razvije.

Treća priča
Ploča obrisana suzama
Ovdje smo spojili dvije priče koje su se dogodile u istom razredu. Gospođa A. posebno je bila brižna prema djeci s invaliditetom i prema djeci u kojima je vidjela tugu.         “U razredu sam imala jednog dječaka s poteškoćama. Teško je učio, a htjela sam ga pohvaliti, malo animirati, da i njemu bude dobro. Činila sam to na jednostavan način. Bio je jako visok, pa sam ga malo prebacivala iz klupe u klupu da ne smeta drugima i da vidim gdje njemu najviše odgovara biti. Jednoga dana pozvala sam ga da obriše ploču. Obrisao ju je, a ja njemu kažem: ‘Pa ti meni najbolje brišeš ploču.’ Sutradan i svaki drugi dan ploča me je dočekivala čista, a on sretan i spreman za nastavni sat! U drugoj krajnosti, najbolji đak u razredu jedan dan ostao je nijem. Ja ga pitam pitanje, on ne zna. Razmišljam, pa dobro,  dogodi se; pitam drugo pitanje, a on meni govori: ‘Ne znam’, ja njemu na to kažem: ‘Moram ti dati jedinicu’. On meni kaže: ‘Molim Vas, možemo li razgovarati u kabinetu?’ Eto, otišli smo u kabinet i on pun suza kaže: ‘Oprostite što dolazim nespreman, roditelji mi se rastaju i jako mi je teško.’ Toliko je boli isplakao da sam i ja s njim plakala”, završava kroz suze rečenicu i nastavlja govoriti: “Bože dragi, toliko se puta zapitam što se iza koga krije, da ga mogu bolje razumjeti, ja se nadam da nisam žurila ni s kim i da su svi moji učenici imali priliku izraziti se.”

Naizgled smiješne priče, a toliko se puno može naučiti iz njih. Malim stvarima dolazimo do velikih osmijeha, i saslušanjem tuđe situacije, možemo postupiti ispravno, bez predrasuda i s puno ljubavi.

Četvrta priča
Svi smo jednaki
,,Evo, da vas ne zadržavam dugo, imam još jednu priču, meni jako važnu, da ju podijelim s vama! Naime, kad sam išla u mirovinu, napravila sam oproštajno druženje u školi. Sve se zbivalo u zbornici i htjela sam da svi dođu, da svakoga vidim još taj zadnji dan. Kad sam išla to jutro prema razredu, susrele su me dvije čistačice i rekle da one ne smiju ići u zbornicu, na što sam im ja rekla: ‘Ja stvarno želim da dođete.’ Kad je proslava započela, njih dvije ušetale su u zbornicu raširenih ruku, toliko su me nježno zagrlile i rekle: ‘Mi Vas volimo’. Dandanas krenem plakati na tu divnu uspomenu”, dovršila nam je kroz suze i nadodala: “Ovo ništa ne govorim na svoju hvalu, nego da pokušam prenijeti drugima poruku da je jako važno ophođenje prema drugima i da dobro ponašanje ima posljedice, predivne posljedice.”

Nakon ovog emotivnog i inspirativnog razgovora želimo zahvaliti gospođi A. na dijeljenju svjedočanstava o ljubavi. Na javnom svjedočanstvu o tome kako Krist u ljubavi djeluje! Nekad ne djeluje odmah, nekad djeluje nevidljivo, ali djeluje trajno, neizbrisivo. Potrudimo se biti pomoć jedni drugima. Potrudimo se dati svaki dan nekome jednu lijepu i toplu riječ, jedan zagrljaj. Potrudimo se prihvatiti Isusovu ljubav u životu i dopustiti Njemu da djeluje kroz nas. Jer ljubav nije samo osjećaj, nego čin koji odražava Božju prisutnost u našem svakodnevnom životu. Neka naša srca budu uvijek spremna služiti i ljubiti, jer u tome je naša najveća radost i snaga.
"A povrh svega - ljubav! To je sveza savršenstva." (Kol 3,14)