Dirljiv osvrt maturantice na razoran potres u Petrinji: 'Iako sam izgubila dom, srce mi je puno'

Područje Republike Hrvatske, kroz povijest jako razoreno ratovima i elementarnim nepogodama. Jedna od elementarnih nepogoda je bio potres magnitude od 6,2 po Richteru 29. prosinca 2020. Odnio je nekoliko života, tisuće domova, ali ujedinio je ljude iz svih krajeva Hrvatske i Inozemstva.

Povijest Banovine je još od srednjeg vijeka kada su u 12. stoljeću u Gori boravili Templari, a 1240. godine Petrinja je dobila povlastice grada od Kolomana, brata hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. te malo kasnije i svi drugi važniji gradovi Banovine. Stoljetne borbe s Turcima koji nisu mogli oslabiti našu vjeru, a kamo li snagu s kojom smo zaustavili daljnji pohod Osmanskog carstva. Smatra se da je Josip Runjanin u Glini uglazbio 1848. himnu 'Lijepa naša domovino.' Naši preci su također preživjeli i jak potres tijekom jeseni 1909., pa 'pijavic' tijekom ljeta 1982. koja je iščupala drveća iz zemlje. Domovinski rat koji je totalno opustošio moj rodni kraj, izgubljeni životi i nada za boljom budućnošću od davnina prati naš hrvatski narod. I nakon tek zaraslih rana, izgubljenih očeva, sinova, silovanih majki, kćeri. Nakon toliko prolivene krvi, moji Banijci opet gube domove. Suzne oči moga oca koji ne želi otići iz svoga sela Strašnika, epicentra ovog razornog potresa. Koliko god da je razrušeno, pusto i raseljeno, tamo živimo mi, mali ljudi povezani za taj kraj. Kao što bi moj otac rekao: 'Tu sam napravio svoje prve korake, tu je moj dom.' Banovina nema puno stanovnika, ali nas veže zajedništvo i ljubav prema Banovini i Domovini.

Riječi zapisane na zvoniku katoličke Crkve Blažene Djevice Marije u Gori: 'Majko Božja Gorska, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati.' Kroz stoljeća te riječi su pratile narod Banovine, moga kraja, moje župe. Majka Božja Gorska je bila uvijek tu kada nam je bilo najteže. Potres koji nas je pogodio ugasio je sedam života, dragi Bog je dobio još sedam anđela. Moramo shvatiti koliko su naši životi važni, koliko je važno moliti Boga za zdravlje i sreću, jer ovo materijalno nestane u dvadesetak sekundi. Zato je bitno biti čovjek! Iako sam izgubila dom, srce mi je puno, zašto? Zato što nakon svojih 18 godina života nisam morala slušati: 'To ti je Hrvat, Srbin, a ovo Bošnjak!' Ljudi su dolazili i još uvijek dolaze, potpuni neznanci, ne znam niti kako se zovu, a kamo li koje su vjeroispovijesti ili nacionalnosti. Znam da su ljudi dobrog srca, ljudi koje je Bog poslao, ljudi koji su se ugledali na Boga da čine dobro. Kako li je lijepo biti čovjek! Toliko sam toga naučila u ovih zadnjih mjesec dana od razornog potresa, ali ono najvažnije, naučila sam iskreno moliti i biti čovjek.

Želim da Bog blagoslovi sve ljude ovoga svijeta, podari mir i zajedništvo. Želim bolju budućnost za nas mlade, želim da nas Crkva podrži i da ne dopusti da se mi mladi odijelimo iz Crkve. Bog nam daje snagu, tu snagu moramo iskoristiti za dobrobit ovozemaljskog svijeta. Bog je tu, Bog će doći. Molimo i vjerujmo!

Za kraj sam napisala pjesmu majci i rodnom selu Strašniku:

Selo moje
Putem idem, zima me prati
Idem ja k mojoj mati
O majko stara, majko mila

Putem idem, a lica susjeda se skrila
Majka suze briše,
Nema ljudi, nema nikoga više
Selo moje na brdašcu,

Topli dome u mom srdašcu
Vraćam ti se ja, selo moje
Doći će opet sve na svoje
Bog će nam sreću dati,
bit će sretna moja mati!