''Mi, ne oni''

Članica Družbe franjevki alkantarinki i odgovorna osoba Nacionalne službe za pastoral osoba s invaliditetom Talijanske BK, dr. sc. s. Veronica Amata Donatello, bila je u posjeti Republici Hrvatskoj i gradu Zagrebu, gdje je govorila o talijanskim iskustvima pastorala osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, a sve u sklopu XI. pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike.

Ona i sama ima roditelje s teškoćama, stoga je mogla iz prve ruke govoriti o svim izazovima s kojima se osobe s invaliditetom susreću. Naglasila je kako osobe s invaliditetom nisu objekti, nego subjekti skrbi. Kad se u obitelji "pojavi" član koji je osoba s invaliditetom, cijela obitelj postaje slična, jer se stanje najslabijeg člana preslikava na čitavu obitelj. Sestra Veronica naglasila je i važnost pristupa pastoralu osoba s invaliditetom kao brizi za cjelovitu osobu, koja se prati u konkretnim okolnostima njezina života, uz poštovanje njezina dostojanstva, poziva i misije. Naglasila je da osobe s invaliditetom trebaju biti prepoznate kao aktivni i odgovorni sudionici u evangelizaciji i procesu spasenja.

Istaknula je kako inkluzija predstavlja početnu točku vjerskog odgoja. Osobe s invaliditetom, kao osobe same po sebi, postupno ostvaruju svoj vjernički život unutar crkvene zajednice i sa svojim obiteljima. Svoju raspravu o uključivanju osoba s invaliditetom temeljila je na dokumentima sveopćeg crkvenog učiteljstva od Drugog vatikanskog koncila nadalje te pregledala glavne smjernice koje su vjernicima ponudili posljednji pape i katehetski tekstovi. S pedagoško-pastoralnom osjetljivošću izložila je glavne koncepte i korake inkluzivnog pastoralnog procesa, naglašavajući potrebu za uklanjanjem ne samo arhitektonskih barijera već i predrasuda.

Sestra Veronica zaključila je da invaliditet u svim svojim oblicima predstavlja izazov za kršćansku zajednicu. To je prilika da crkvene i civilne zajednice postanu sve više uključive, prihvaćajući svijet osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, kao i udruge i njegovatelje, jer nitko ne bi trebao ostati sam.

Gdje i kako živjeti crkveno MI? Amata Donatello poentira govoreći kako nikoga ne smijemo isključiti iz crkvene zajednice. Osobe s invaliditetom su dio nas, a drugog/bližnjeg trebamo prihvatiti kao dar. Kako bismo to ostvarili, potrebno je još jače i srčanije raditi na promjeni stavova i promjeni djelovanja spram osoba s invaliditetom. Postoji rizik ako idemo sa stavom "ja ću se pobrinuti za tebe", potrebno je razumjeti i upoznati potrebe drugih kako bismo im mogli pomoći i u skladu s tim adekvatno djelovati.

Zaključno, sestra Veronika istaknula je važnost suradnje sa župama koje ugošćuju osobe s invaliditetom i njihove obitelji. Stoga moraju postojati poveznice na relaciji: ŽUPA - ŠKOLA - OBITELJ - OSOBE S INVALIDITETOM. A kako bi se ostvarila ta povezanost, izuzetno je važna i suradnja roditelja. Često se događa da su roditelji pasivni i zatvoreni za suradnju, a kako bi se izbjegla takva situacija, potrebno je pratiti i susresti obitelji u njihovim pričama i potrebama. Isto tako, potrebno je pokazati roditeljima (i obitelji) kako je svako dijete vrijedno, dar.

*Glavni cilj otvaranja naše rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.