Moj suživot s djedom

Već smo u više navrata upozoravali na sve poteškoće i izazove s kojima se susreću osobe starije životne dobi koje nerijetko pate od različitih tegoba i bolesti. Tako je jedna od glavnih stavki koje narušavaju njihovu kvalitetu života usamljenost, koja se očituje na različite načine. Čovjek koji je usamljen, koji se ne osjeća prihvaćeno i voljeno, zatvara se u sebe i polako gubi volju za obavljanjem svakodnevnih najosnovnijih malih zadataka koji ispunjavaju njegov život. Takav čovjek postane s vremenom inertan i dani mu prolaze u vječitom čekanju. A što čeka? Čeka da mu jednoga dana smrt pokuca na vrata i jednom zauvijek odnese sve bolesti, probleme i patnje. O tome nam je posvjedočio Antonio koji se brine za svog bolesnog i teško pokretnog djeda.

"U djetinjstvu sam često, posebice u ljetnim mjesecima, boravio na selu kod djeda i bake. Uz taj period života vežu me lijepe uspomene. Kasnije me je život odveo na školovanje u Zagreb, a potom je došao i posao. Kako su godine prolazile, baki i djedu kopnila je snaga i prva je svoju životnu priču završila baka. Djed je ostao sam. Dolazio bih mu u posjet većinom svaka dva vikenda, kad bih 'uhvatio' vremena. I djed se dobro držao sve te godine, ali ga je period koronakrize drastično oslabio. Tri puta je prebolio tu opaku bolest. Mogu reći da je nakon svake borbe s koronom iz te bitke izlazio sve slabiji. Sve više mu je bila potrebna pomoć i više nije mogao obavljati razne poslove u  kući i oko kuće kao prije. Sve teže je hodao, srce mu je oslabilo, kao i vid. Unazad godine dana i sluh mu je otkazao poslušnost. Gledao sam tako njegove muke i odlučio se preseliti k njemu kako bih se mogao više brinuti o njemu. Na sreću, poslodavac mi je izašao u susret i omogućio mi da tri dana u tjednu radim od kuće", priča nam Antonio.

Ono što je istaknuo kao vrlo važnu prilagodbu bilo je prilagođavanje tempu života i razmišljanja njegova djeda. To je iziskivalo određene napore i veliku dozu strpljenja.

"Trebao sam prvenstveno raditi na sebi i sebe preobraziti. Navikao sam imati ubrzani tempo života i na poslu uvijek ispunjavati sve zadatke u roku. Kada sam se odlučio na suživot s djedom, veliki problem mi je predstavljao nedostatak strpljenja, posebice u početku. Morao sam se naučiti biti strpljiv i pozorno slušati što mi djed govori. Nije bilo lako toliko puta slušati identične priče iz njegove mladosti, ali uvidio sam koliko je to njemu zapravo značilo. Svaki put kada bi moj djed prepričavao neki davno minuli događaj iz mladosti, oči bi mu se ispunile suzama radosnicama. Povratak u radosne dane njegove mladosti kao da mu je iznova davao životnu snagu – to sam jasno mogao vidjeti na njemu."

Budući da je njegov djed postao nagluh, Antonio je morao i prilagoditi svoj način govora kako bi mogao održavati kvalitetnu komunikaciju. Pored toga, morao je dobro organizirati svoje slobodno vrijeme i dio darovati svome djedu.

"Volim šetati i ranije bih se često znao uputiti na duge samotne šetnje. Sada koristim priliku kad god je to djedu zgodno da ga povedem u šetnju. Mora se kretati, a po njemu vidim koliko mu znače naši zajednički trenutci. Nije mi teško ništa napraviti za njega. Lako je kad je čovjek mlad i zdrav. Kada dođe starost i bolest, sve se mijenja. I ja ću jednom biti star. Volio bih da tada imam nekog pored sebe. Samoća ubija brže od bolesti, a mi smo (kao društvo) naše starce izgurali na marginu života. Želio bih da se to promijeni, zato svjedočim svojim primjerom."

*Glavni cilj otvaranja naše rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.