''Molitva je lijek vjere, ono što oporavlja dušu''

Draga braćo i sestre, dobar vam dan!

Evanđelje današnje nedjelje završava zabrinutim Isusovim pitanjem: ''Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?'' (Lk 18,8). Kao da želi reći: ''Kad dođem na kraju povijesti'', ali, možemo zamisliti, čak i sada, u ovom trenutku života, ''hoću li naći malo vjere kod vas, u vašem svijetu?'' To je ozbiljno pitanje. Zamislimo da Gospodin danas dođe na zemlju: vidio bi, nažalost, tolike ratove, siromaštvo i nejednakosti, a u isto vrijeme velika tehnološka dostignuća, suvremena sredstva i ljude koji uvijek trče, nikad ne staju; ali bi li našao one koji mu posvećuju vrijeme i naklonost, koji ga stavljaju na prvo mjesto? I iznad svega, zapitajmo se: što bi našao u meni, u mom životu, u mom srcu? Što bi bilo na prvome mjestu?

Često se usredotočujemo na mnoge žurne, ali nepotrebne stvari, bavimo se i brinemo o mnogim nebitnim stvarima; a možda, nesvjesni toga, zanemarujemo ono što je najvažnije i dopuštamo da se naša ljubav prema Bogu ohladi. Danas nam Isus nudi lijek da zagrijemo mlaku vjeru. Koji je to lijek? Molitva. Da, molitva je lijek vjere, ono što oporavlja dušu. Međutim, to mora biti stalna molitva. Ako moramo uzimati lijek da bismo ozdravili, važno je da ga uzimamo redovito, na način kako treba i u predviđeno vrijeme, stalno i redovito. Takav je način potreban u svemu u životu. Zamislimo biljku koju imamo kod kuće: moramo ju stalno njegovati, ne možemo ju najprije namakati, a potom ostaviti tjednima bez vode! Tim više to vrijedi za molitvu: ne može se živjeti od posebnih trenutaka ili intenzivnih susreta s vremena na vrijeme, a onda 'zaspati'. Naša će vjera presušiti. Postoji potreba za svakodnevnom molitvom, za vremenom posvećenom Bogu, kako bi On mogao ući u naše vrijeme; potrebni su stalni trenutci u kojima mu otvaramo svoja srca, kako bi u nas svaki dan ulijevao ljubav, mir, radost, snagu, nadu; kako bi hranio našu vjeru.

Zbog toga Isus danas govori svojim učenicima – svima, ne samo nekima! – o potrebi da se svagda moli, i nikada ne sustane (usp. r. 1). Međutim netko bi mogao prigovoriti: ''Kako ja to mogu? Ne živim u samostanu, nemam puno vremena za molitvu!'' U tome može pomoći jedna mudra duhovna praksa, danas pomalo zaboravljena, koju naši stari, osobito bake, dobro poznaju: takozvani kratki zazivi. Možda malo čudno zvuči, ali bitna je njihova srž. O čemu se radi? O vrlo kratkim molitvama koje se lako pamte i koje možemo često ponavljati tijekom dana, tijekom raznih aktivnosti, kako bismo ostali povezani s Gospodinom. Uzmimo neke primjere. Čim se probudimo, možemo reći: Gospodine, zahvaljujem Ti i darujem Ti ovaj dan; zatim, prije aktivnosti, možemo ponoviti: Dođi, Duše Sveti; i između dviju aktivnosti molite ovako: Isuse, uzdam se u Tebe i ljubim Te. Koliko puta šaljemo SMS poruke ljudima koje volimo! Učinimo to i mi s Gospodinom, da nam srce ostane povezano s Njime. I ne zaboravimo čitati Njegove odgovore. Gdje ćemo ih naći? U Evanđelju, koje uvijek trebamo imati pri ruci i svaki dan otvarati kako bismo primili Riječ života upućenu nama.

Neka nas Djevica Marija, vjerna u slušanju, nauči umijeću molitve da se ne umorimo.