Ne gubimo vrijeme ako ga darujemo drugima

Suvremeni način života često nas dovodi u “nedostatak vremena”, pa tako nikada nemamo vremena za obavljanje svih poslova ili za ispunjavanje želja i zacrtanih nam ciljeva. Tako stalno negdje jurimo i žurimo te se saplićemo u kolotečinu nedostatka vremena. I uvijek nam nedostaje taj jedan tjedan, jedan dan, jedan sat, jedna minuta…uvijek smo u minusu. A zapravo samo trebamo zastati, promisliti što nam je zaista bitno i odbaciti sve ono što nas ometa i odvodi od pravoga puta u svakodnevnom životu.

Tako sam se prije izvjesnog vremena našao u situaciji u kojoj sam žurio prema jednom zagrebačkom trgovačkom centru. Imao sam u planu posjetiti nekoliko trgovina i kupiti nešto odjeće prije popodnevne gužve. I već sam, putujući tramvajem, pogledavao zabrinuto na sat jer “kasnim” i sad će mi se cijeli zacrtani plan poremetiti.

Napokon je tramvaj pristao te sam izašao na stanicu s nekolicinom ljudi.

“Oprostite, gospodine”, začujem nepoznati glas.

Okrenuo sam se oko sebe i ugledao mladića u invalidskim kolicima. Izgledao je kao da je ušao u kasne dvadesete godine.

“Možete li me pregurati preko tračnica i tu uzbrdo, do zgrade? Nije daleko, možda kojih 5 minuta.

Odmah sam u mislima počeo kalkulirati koliko ću zaista vremena potrošiti ako mu pomognem. Bio sam nekoliko trenutaka neodlučan, a onda ipak prelomio - učinit ću to. Pet minuta simo - tamo, što mi se može najgore dogoditi? I tako sam pomogao ovom, ispostavilo se, vrlo simpatičnom mladom čovjeku.

Nakon što sam ga dogurao do dogovorenog odredišta, odlučio sam poći s njime i ostatak puta, jer nisam želio prekinuti razgovor koji smo započeli. Saznao sam tako da se zove Marko, da živi s majkom i sestrom i da ga “živcira kada drugi ljudi misle da on ništa ne može sam učiniti. Ljudi me većinom gledaju sa samosažaljenjem, a meni ne treba to. Želim da se prema meni odnose normalno, kao i prema bilo kojem drugom čovjeku”, ispričao mi je.

Nakon što sam ga dogurao sve do ulaza u njegovu zgradu, uljudno smo se pozdravili i svatko je nastavio svojim putem. Pogledao sam na sat - prošlo je 25 minuta (umjesto isprva planiranih 5). Ipak, nisam osjećao kao da sam izgubio skoro pola sata, već sam se osjećao ispunjeno. Pomogao sam čovjeku, popričao s njime - njemu olakšao dan a sebi ga uljepšao dobrim djelom. Istina je da ne gubimo vrijeme ako ga darujemo drugima i ja ga nisam izgubio. Stoga sam zadovoljan nastavio hodati lakim koracima prema trgovačkom centru.

*Glavni cilj otvaranja naše rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.