Osobe s invaliditetom kao anđeli čuvari na zemlji: što je krivo u ovoj tezi?

Sjedili smo na kavi. Ja i moj spontano iskreni prijatelj I., koji je slijep od rođenja. On je tada izustio jednu rečenicu koja me ponukala da upravo sada tipkam ovaj tekst. 
Iznenada je rekao: „Vi videći uvijek od nas invalida očekujete da budemo anđeli. Iskreno, živcira me takav stav“ – završavao je svoje izlaganje, a u nastupu mu se prepoznavala ogorčenost i nezadovoljstvo. 

Moram priznati da me ta njegova rečenica poprilično iznenadila. Osim toga, posvijestila mi je da sam stvarno negdje na podsvjesnoj razini i izgradio takvu vrstu očekivanja prema osobama s invaliditetom. Tek sam friško započeo s volontiranjem, a većina ljudi oko mene vrtjela se oko tog istog narativa kako su osobe s invaliditetom 'naši anđeli na zemlji' i slično. 

I uistinu, u puno primjera sam se i osobno uvjerio da je to u praksi stvarno bilo tako. No, ne želim sada pisati o tome, a vjerujem da ni komentar mog prijatelja nije ciljao u tom smjeru. Ono što je on nastojao izraziti te problematizirati odnosi se na prostor u našem životu koji se tiče negativnih emocija, koje same po sebi nisu loše. Loše postaju onda kada ih koristimo na loš način. Međutim, samo izražavanje tih emocija je dobro i potrebno. 

To potvrđuju i razna istraživanja koja ističu da su osobe koje slobodno izražavaju svoje emocije u pravilu puno zdravije od osoba koje to ne čine. Potiskivanje emocija šteti jednako i zdravima i bolesnima, a koronarne bolesti srca, astma te artritis samo su neke od posljedica koje dolaze u paketu s neizražavanjem emocija. Potiskivanje također pomaže i u razvoju karcinoma te u slabijem imunološkom funkcioniranju, a neizražavanje negativnih emocija (osobito ljutnje) predstavlja važan faktor pri razvitku bolesti poput čira, kolitisa i glavobolje.^[1]  

Postavlja se sljedeće pitanje: "Kako da osobe s invaliditetom izraze svoje negativne emocije ako smo ih mi stavili u kalup 'uvijek dobrih anđela'? Kako da izađu iz nečega što im je, na neki način, već namijenjeno?" 

Svojim pristupom osobe s invaliditetom dovodimo u pat poziciju iz koje ne mogu izraziti ništa doli pozitivnih emocija poput radosti, ljubavi, smirenosti i dr... Također, budimo iskreni prema sebi – takav kalup nam u radu s njima na neki način i više odgovara. Jer, puno se teže suočiti s nekim tko ima izljev negativnih emocija, nego s nekim tko je uvijek – kako je to danas popularno reći – pozitivan.

Međutim, zapitajmo se što uistinu jest prava ljubav. 

Sjetimo se i da je Isus zdravo izražavao svoje emocije. Ljutio se na farizeje, plakao je nad smrću svog prijatelja Lazara, bio je tužan zbog nevjere naroda i učenika... 

[1] Kalebić-Maglica, B. (2007). Uloga izražavanja emocija i suočavanja sa stresom vezanim uz školu u percepciji raspoloženja i tjelesnih simptoma adolescenata. Psihologijske teme, 16 (1), 1-26. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/20384

*Glavni cilj otvaranja naše rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.