Homilija otvorenja XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode

HOMILIJA SVETOG OCA

Sveta Misa povodom početka Redovne opće skupštine

Biskupske sinode

2. listopada 2024.

Danas, ovom Euharistijom, na liturgijski spomendan svetih Anđela čuvara, ponovno otvaramo plenarno zasjedanje Biskupske sinode. Slušajući što nam Božja riječ predlaže, možemo se za svoje razmišljanje nadahnuti trima slikama: glas, utočište i dijete.  

Prvo glas. Na putu prema obećanoj zemlji Bog preporučuje ljudima da slušaju "glas anđela" kojega je poslao (vidi Izl 23,20-22). To je slika koja nas se dotiče izbliza, jer Sinoda je također putovanje na kojem Gospodin stavlja u naše ruke povijest, snove i nade velikog naroda: sestara i braće raspršenih po svim dijelovima svijeta, ohrabreni vlastitom vjerom, potaknuti  istom željom za svetošću, kako bismo s njima i za njih pokušali shvatiti kojim putem ići kako bi stigli kamo nas On želi odvesti. Ali, kako možemo poslušati "glas anđela"? 

Jedan od načina je svakako pristupiti s poštovanjem i pažnjom, u molitvi i svjetlu Božje riječi, uz sve doprinose prikupljene u ove tri godine intenzivnog rada, dijeljenja, razgovora i strpljivog nastojanja da se očiste um i srce. Riječ je o slušanju i razumijevanju glasova, to jest ideja, očekivanja, prijedloga, uz pomoć Duha Svetoga, kako bismo zajedno razabrali Božji glas koji govori Crkvi (vidi Renato Corti, 'Koji svećenik?', Neobjavljene bilješke). Kao što smo više puta podsjetili, naša nije parlamentarna skupština, nego mjesto slušanja u zajedništvu, u kojem, kako kaže sveti Grgur Veliki, ono što netko ima djelomično u sebi, posjeduje u potpunosti u drugome i iako neki imaju posebne darove, sve pripada braći u "ljubavi Duha" (vidi Homilije na Evanđelja, XXXIV). 

Ali da bi se to dogodilo, postoji jedan uvjet: da se oslobodimo onoga što u nama i među nama može spriječiti da "ljubav Duha" stvori sklad u različitosti. Oni koji se arogantno umišljaju i tvrde da imaju isključiva prava, nisu u stanju čuti glas Gospodnji (vidi Mk 9,38-39). Svaka se riječ treba prihvatiti sa zahvalnošću i jednostavnošću, da odjekne ono što je Bog dao za dobrobit naše braće (vidi Mt 10,7-8). Konkretno, pazimo da ne promijenimo naše doprinose u ono što treba braniti ili u nametljive planove, nego ih prikažemo kao darove koje treba dijeliti, čak spremni žrtvovati ono što je posebno, dragocjeno ako to može poslužiti zajedničkom stvaranju nečeg novog u skladu s Božjim planovima. U suprotnom ćemo se zatvoriti u dijaloge između gluhih, gdje svatko pokušava "navesti vodu na svoj mlin" ne slušajući druge, a prije svega ne slušajući glas Gospodnji. 

Mi nemamo rješenja za probleme s kojima se suočavamo, nego On (vidi Iv 14,6). Zapamtimo da u pustinji nema šale: ako ne paziš na vodiča, pretpostavljajući da si sam sebi dovoljan, možeš umrijeti od gladi i žeđi, povlačeći ostale za sobom. Poslušajmo glas Božji i glas Njegova anđela, ako doista želimo sigurno nastaviti svoj put nadilazeći ograničenja i poteškoće (vidi Ps 23,4). 

I to nas dovodi do druge slike: utočište. Simbol su krila koja čuvaju: "pod njegova ćeš se  krila skloniti" (Ps 91,4). Krila su snažno oruđe, koja svojim snažnim pokretima mogu podići tijelo s tla. No, unatoč tome što su toliko jaka, mogu se i spustiti i skupiti, postajući štit i gnijezdo za malene, potrebite kojima je potrebna toplina i zaštita. 

Ovo je simbol onoga što Bog čini za nas, ali je i primjer koji treba slijediti, posebno u ovom trenutku okupljanja. Među nama, draga braćo i sestre, ima mnogo jakih, spremnih ljudi, sposobnih uzdići se visoko snažnim pokretima razmišljanja i sjajnim opažanjima. Sve je to bogatstvo, koje nas potiče, nuka, ponekad natjera da otvorenije razmišljamo i odlučnije idemo naprijed. Pomaže nam da pred izazovima i poteškoćama ostanemo čvrsti u vjeri. Otvoreno srce, srce koje komunicira. Nije od Duha Gospodnjeg zatvoreno srce u vlastita uvjerenja. To nije od Gospodina. Otvoriti se je dar koji mora biti sjedinjen, u pravo vrijeme, sposobni opustiti tijelo i sagnuti se, darujući jedni drugima zagrljaj dobrodošlice i utočište: da budemo, kako je rekao sveti Pavao VI., ''dom [...] braće, radionica intenzivne aktivnosti, cenakul gorljive duhovnosti" (Govor Predsjedničkom vijeću C.E.I., 9. svibnja 1974.). 

Ovdje će se svatko osjećati slobodnije izražavati spontanije i slobodnije, što više uočava prisutnost prijatelja oko sebe koji ga vole i koji ga poštuju, cijene i žele poslušati ono što imaju reći. 

A za nas to nije samo tehnika za "olakšavanje" dijaloga. Istina je da tijekom Sinode postoje voditelji/voditeljice koji olakšavaju da se ide naprijed. To nije niti dinamika grupne komunikacije: zagrliti, zaštititi i brinuti se zapravo je dio same naravi Crkve, zagrliti, zaštititi i brinuti se. Crkva po svom pozivu gostoljubivo mjesto okupljanja, gdje ''kolegijalna ljubav zahtijeva savršen sklad, iz kojeg izvire njegova moralna snaga, njegova duhovna ljepota, njegova uzornost" (ibid.). Sklad je vrlo važna riječ: ne postoji većina i manjina. To je prvi korak kako bi se išlo naprijed. Ono što je važno i temeljno je SKLAD koji može stvoriti samo Duh Sveti koji je učitelj skladnosti. On u brojnim različitostima može stvoriti jedan glas, sa različitim glasovima. Prisjetimo se Duhova, kako je Duh Sveti stvorio sklad u različitostima. Crkvi su potrebna "mirna i otvorena mjesta", koja se trebaju stvoriti prije svega u srcima, gdje se svatko osjeća dobrodošao kao dijete u majčinom naručju (vidi Iz 49,15; 66,13) i kao dijete koje je otac privinuo uz sebe (vidi Hoš 11,4; Ps 103,13). 

I evo nas kod treće slike: dijete. Sam Isus ga u Evanđelju “stavlja u sredinu”, pokazuje ga učenicima pozivajući ih da se obrate i postanu maleni poput djeteta. Pitali su ga tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom: On im je odgovorio ohrabrivši ih da postanu maleni poput djeteta. Ali ne samo to: također dodaje da, primajući dijete u Njegovo ime, Njega prima (vidi Mt 18,1-5). 

A za nas je ovaj paradoks temeljni. Sinoda, s obzirom na svoju važnost, u određenom smislu traži od nas da budemo "veliki", umom, srcem, pogledima, jer su pitanja kojima se treba baviti "velika" i delikatna, i široka, univerzalni scenariji unutar kojih se nalaze. Ali upravo iz tog razloga ne možemo si dopustiti da maknemo pogled s djeteta, kojeg Isus stavlja u središte naših sastanaka i naših radnih stolova, kako bi nas podsjetio da je jedini način da budemo "na visini" zadatka koji nam je povjeren, jest spustiti se, učiniti se malenima i prihvatiti jedni druge kao takve, s poniznošću. Najveći u Crkvi je onaj koji se najviše sagne, spusti, koji je najmanji. 

Sjetimo se da nam Bog upravo čineći se malenim "pokazuje što je istinska veličina, što znači biti Bog" (Benedikt XVI., Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova, 11. siječnja 2009.). Nije slučajno što Isus kaže da anđeli djece "uvijek gledaju lice Oca [...] koji je na nebesima" (Mt 18,10): to jest, oni su poput "teleskopa" Očeve ljubavi . 

Braćo i sestre, započnimo ovaj crkveni hod pogledom uperenim u svijet jer kršćanska zajednica je uvijek usmjerena na službu čovječanstvu kako bi svima navijestila radost Evanđelja. To je potrebno napose u ovom dramatičnom trenutku naše povijesti: dok ratna događanja i vatra nasilja nastavljaju uznemiravati čitave narode i nacije.  

Sljedeću nedjelju ću posjetiti baziliku Svete Marije Velike gdje ću moliti krunicu kako bih zamolio Presvetu Djevicu Mariju za dar mira i uputio joj žarku molitvu. Ako je moguće, pozvao bi i vas, članove Sinode, da mi se tom prigodom pridružite.  

Dan poslije, 7. listopada, pozivam sve da u molitvi i postu molimo za mir u svijetu.  

Hodajmo zajedno, osluškujmo Gospodina i dopustimo da nas vodi dah Duha.