Homilija za Jubilej bolesnika i zdravstvenih djelatnika

''Evo, činim nešto novo: već nastaje, zar ne opažate?'' (Iz 43,19)

Riječi su to koje Bog preko proroka Izaije upućuje izraelskom narodu u progonstvu u Babilonu. Za Izraelce je teško vrijeme, čini se da je sve izgubljeno. Jeruzalem su osvojili i razorili vojnici kralja Nabukodonozora II., a odvedeni ljudi ostali su bez ičega. Horizont se čini zatvoren, budućnost mračna, sve nade propale. Sve bi prognanike moglo navesti da se prepuste, da se ogorčeni  pomire sa situacijom, da se više ne osjećaju blagoslovljenima od Boga. No upravo u tom kontekstu Gospodinov je poziv primijetiti nešto novo što se rađa. Ne nešto što će se dogoditi u budućnosti, ali što se već događa, što niče kao klica. O čemu se radi? Što se može roditi, odnosno što je već niknulo u ovakvoj pustoj i očajnoj situaciji?

Ono što se rađa novi je narod. Narod koji je, srušivši lažne sigurnosti prošlosti, otkrio ono bitno: ostati ujedinjen i zajedno hoditi u svjetlu Gospodnjem (vidi Iz 2,5). Narod koji će moći obnoviti Jeruzalem jer, daleko od Svetoga grada, s hramom koji je sada razoren, ne mogu više slaviti svečane liturgije. Oni su naučili susresti Gospodina na drugi način: u obraćenju srca (vidi Jr 4,4), u vršenju zakona i pravde, u brizi za one koji su siromašni i potrebni (vidi Jr 22,3), u djelima milosrđa. To je ista poruka koju, na drugačiji način, možemo primijetiti i u evanđeoskom odlomku (usp. Iv 8,1-11). Ipak, ovdje postoji osoba, žena, čiji je život uništen: ne zemljopisnim progonstvom, već moralnom osudom. Ona je grješnica, stoga daleko od zakona i osuđena na izopćenost i smrt. Čini se da ni za nju više nema nade. Ali, Bog ju ne napušta. Doista, upravo kad njezini mučitelji već stišću kamenje u svojim rukama, upravo tu, Isus ulazi u njezin život, brani ju i odvodi od njihova nasilja dajući joj mogućnost da započne novi život: "Idi," kaže joj, "slobodna si, spašena si" (vidi r. 11).

Ovim dramatičnim i potresnim pričama liturgija nas danas poziva da na korizmenom hodu obnovimo svoje pouzdanje u Boga koji je uvijek prisutan u našoj blizini da nas spasi. Nema progonstva, nasilja, grijeha, niti bilo koje druge životne stvarnosti koja ga može spriječiti da stoji na našim vratima i kuca, spreman ući čim mu dopustimo (vidi Otk 3,20). Doista, osobito kad iskušenja postanu teža, Njegova nas milost i ljubav drže još čvršće da nas ponovno podignu. Sestre i braćo, čitamo ove tekstove slaveći Jubilej bolesnika i zdravstvenih djelatnika, a svakako je bolest jedna od najtežih životnih kušnji u kojoj se iz prve ruke uvjeravamo koliko smo krhki. Može učiniti da se osjećamo kao ljudi u progonstvu, ili kao žena iz Evanđelja: lišeni nade za budućnost. Ali, nije tako. Ni u tim trenutcima Bog nas ne ostavlja same i, ako mu se prepustimo, upravo tamo gdje nam snaga ponestaje, možemo iskusiti utjehu Njegove prisutnosti. On sam, koji je postao čovjekom, htio je u svemu sudjelovati u našoj slabosti (vidi Fil 2,6-8) i dobro zna što je patnja (vidi Iz 53,3). Stoga Njemu možemo izraziti i povjeriti svoju bol, sigurni da ćemo pronaći suosjećanje, blizinu i nježnost.

Ali, ne samo to. U svojoj vjernoj ljubavi pomaže nam da možemo jedni drugima postati "anđeli", glasnici Njegove prisutnosti, do te mjere da se često, i za one koji pate i za one koji pomažu, krevet bolesnika može pretvoriti u "sveto mjesto" spasenja i otkupljenja. Dragi liječnici, medicinske sestre i svi zdravstveni djelatnici, dok se brinete za svoje pacijente, osobito one najslabije, Gospodin vam nudi priliku da neprestano obnavljate svoj život, brinući se o njemu sa zahvalnošću, milosrđem i nadom (vidi Spes non confundit, 11). Poziva vas da prosvijetlite poniznom sviješću da se ništa ne podrazumijeva i da je sve Božji dar; da ga hranite onom ljudskošću koja se iskusi kada, ostavivši privid po strani, ostane ono što je važno: male i velike geste ljubavi. Dopustite prisutnosti bolesnika da uđe u tvoje postojanje kao dar, da izliječi tvoje srce, čisteći ga od svega što nije milosrđe i grijući ga gorućom i slatkom vatrom suosjećanja.

S vama, draga braćo i sestre bolesnici, u ovom trenutku svog života dijelim puno toga: iskustvo bolesti, osjećaj slabosti, ovisnost o drugima u mnogim stvarima, potrebu da mi se pomogne. Nije uvijek lako, ali to je škola u kojoj svakodnevno učimo voljeti i dopustiti da budemo voljeni, bez traženja i bez odbijanja, bez žaljenja i bez očaja, zahvalni Bogu i braći za dobra koja primamo, prepušteni s povjerenjem i sigurnošću za ono što tek dolazi. Bolnička soba i bolesnički krevet mogu biti mjesta u kojima čujemo glas Gospodina koji nam također govori: "Evo, činim nešto novo: već nastaje, zar ne opažate?" (Iz 43,19). Tako ćemo obnoviti i ojačati vjeru. Benedikt XVI. – koji nam je dao lijepo svjedočanstvo vedrine u vrijeme svoje bolesti – napisao je da se “mjera ljudskosti bitno određuje u odnosu prema patnji” i da je “društvo koje ne može prihvatiti patnju [...] okrutno i neljudsko društvo” (Enciklika Spe salvi, 38). Istina je: zajedničko suočavanje s patnjom čini nas ljudskijima, a dijeljenje boli važna je faza na svakom putu do svetosti.

Predragi, ne tjerajmo one koji su krhki daleko od naših života, kao što to nažalost ponekad čini određeni tip mentaliteta danas, nemojmo izopćiti bol iz svoje okoline. Učinimo radije priliku da zajedno rastemo, da gajimo nadu zahvaljujući ljubavi koju je Bog prvi ulio u naša srca (vidi Rim 5,5) i koja, iznad svega, ostaje zauvijek (vidi 1 Kor 13,8-10,13).