Papa Franjo: "Ovo je noć u kojoj Bog svakom od nas kaže: 'Ima nade i za tebe!'"

Anđeo Gospodnji, obasjan svjetlom, osvjetljava noć i pastirima donosi radosnu vijest: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin."(Lk 2,10-11).

U čuđenju siromašnih i pjesmi anđela, nebo se otvara nad zemljom: Bog je postao jedan od nas kako bi nas učinio sličnima Njemu, sišao je među nas da nas podigne i vrati u očev zagrljaj.

Ovo je naša nada. Bog je Emanuel, Bog-s-nama. Beskrajno veliki postao je malen; božansko svjetlo zasjalo je u tami svijeta; slava neba približila se zemlji u skromnosti Djeteta. Iako Bog dolazi, čak i kada naše srce nalikuje siromašnim jaslicama, možemo reći: nada nije umrla, nada je živa i zauvijek obavija naš život!

Braćo i sestre, otvaranjem Svetih vrata započeli smo novi Jubilej: svatko od nas može ući u tajnu ove milosne poruke. Ovo je noć u kojoj su se vrata nade širom otvorila svijetu; ovo je noć u kojoj Bog svakom od nas kaže: ima nade i za tebe!

Da bismo primili ovaj dar, pozvani smo krenuti na put s čuđenjem betlehemskih pastira. Evanđelje kaže da su oni, primivši anđelovu poruku, „pošli žurno” (Lk 2,16). To je putokaz za ponovno pronalaženje izgubljene nade, za njezino obnavljanje u nama i za svjetlo u pustoši našeg vremena i svijeta: bez odgađanja. Ne oklijevajmo, ne usporavajmo korak, već si dopustimo da nas obuzme radosna vijest.

Bez oklijevanja idimo vidjeti Gospodina koji se rodio za nas, s lakim i budnim srcem, spremni za susret, kako bismo bili sposobni nadu zaživjeti kao stvarnost našeg života. Jer kršćanska nada nije sretan završetak koji treba pasivno čekati: to je obećanje Gospodnje koje trebamo prihvatiti ovdje i sada, na ovoj zemlji koja trpi i uzdiše. Ona nas poziva da ne oklijevamo, ne zapadamo u rutinu, ne ostajemo u osrednjosti i lijenosti; poziva nas – kako bi rekao sveti Augustin – da se ljutimo na ono što nije u redu i da imamo hrabrosti to promijeniti; poziva nas da budemo hodočasnici u potrazi za istinom, sanjari koji se nikada ne umaraju, žene i muškarci koji ne ostaju ravnodušni pred Božjim snom o novom svijetu u kojem vladaju mir i pravda.

Učimo iz primjera pastira: nada koja se rađa ove noći ne trpi lijenost, niti tromost onih koji su se udobno smjestili; ne prihvaća lažnu razboritost onih koji se ne usuđuju riskirati iz straha od obveza niti proračunatost onih koji misle samo na sebe; nespojiva je s mirnim životom onih koji šute pred zlom i nepravdi koje pogađaju najsiromašnije. Naprotiv, kršćanska nada, dok nas poziva na strpljivo iščekivanje Kraljevstva koje klija i raste, zahtijeva od nas hrabrost da već danas utjelovimo to obećanje, kroz našu odgovornost i suosjećanje.

Gledajući kako se često prilagođavamo ovom svijetu i njegovu mentalitetu, jedan je dobar svećenik i pisac molio ovako za Božić: „Gospodine, molim Te za malo nemira, malo nelagode, malo grižnje savjesti. Na Božić bih želio biti nezadovoljan. Zadovoljan onime što Ti činiš, ali nezadovoljan svojim nedostatnim odgovorima. Oduzmi nam, molim Te, naše lažne mirove i stavi u naše ‘jaslice’, uvijek previše pune, šaku trnja. Ulij u naša srca želju za nečim više” (A. Pronzato, Božićna devetnica).

Kršćanska nada je upravo to „nešto više” koje nas poziva na pokret „bez odgađanja”. Mi, Gospodinovi učenici, pozvani smo u Njemu pronaći svoju najveću nadu, a potom je bez odlaganja donijeti drugima, kao hodočasnici svjetla u tami svijeta.

Braćo i sestre, ovo je Jubilej, ovo je vrijeme nade! Poziva nas na ponovno otkrivanje radosti susreta s Gospodinom, poziva nas na duhovnu obnovu i obvezuje nas na preobražavanje svijeta, kako bi ovo postalo doista jubilarno vrijeme: za našu majku Zemlju, oskvrnjenju logikom profita; za najsiromašnije zemlje, opterećene nepravednim dugovima; za sve one koji su zatočeni u starim i novim ropstvima.

Na nama je dar i zadatak donositi nadu tamo gdje je izgubljena: gdje je život ranjen, u iznevjerenim očekivanjima, u slomljenim snovima, u neuspjesima koji slamaju srce; u umoru onih koji više ne mogu, u gorkoj samoći onih koji se osjećaju poraženima, u patnji koja iznutra razdire; u dugim i praznim danima zatvorenika, u tijesnim i hladnim sobama siromaha, na mjestima oskvrnutim ratom i nasiljem.

Jubilej se otvara kako bi svima bila darovana nada Evanđelja, nada ljubavi, nada oprosta.

Gledajući prema jaslicama, prema Božjoj nježnosti koja se očituje u licu Djeteta Isusa, pitamo se: „Postoji li u našem srcu ovakvo iščekivanje? Postoji li u našem srcu ova nada? […] Promatrajući Božju ljubav koja pobjeđuje naše sumnje i strahove, promatramo također veličinu nade koja nas čeka. […] Neka nam ovaj pogled nade obasja svakodnevni hod” (C. M. Martini, Božićna homilija, 1980).

Sestro, brate, ove noći za tebe se otvaraju „sveta vrata” Božjeg srca. Isus, Bog-s-nama, rađa se za tebe, za nas, za svakog muškarca i ženu. S Njim cvate radost, s Njim se život mijenja, s Njim nada ne postiđuje.