Papa Franjo: "Svatko ima vlastitu karizmu, osobnu i za zajednicu"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U posljednje tri kateheze govorili smo o posvećujućem djelovanju Duha Svetoga koje se događa u sakramentima, u molitvi i slijedeći primjer Majke Božje. No, poslušajmo što kaže poznati tekst Drugoga vatikanskog koncila: „Duh Sveti ne samo po sakramentima i službama posvećuje Božji narod te ga vodi i krasi krepostima, nego [također] 'svakome dijeli njegove darove kako hoće“ (usp. 1 Kor 12,11) (Lumen gentium, 12) . I mi imamo svoje darove, osobne koje isti Duh daje svakome od nas.
Došlo je vrijeme da progovorimo i o ovom drugom načinu djelovanja Duha Svetoga, a to je karizmatsko djelovanje. Jedna malo teška riječ ali ću je objasniti.

Dva elementa doprinose definiranju što je karizma. Prvo, karizma je dar koji se daje "za opće dobro" (1 Kor 12,7) kako bi bili korisni svima. Drugim riječima, ono nije primarno i uobičajeno namijenjeno posvećenju osobe, ne, nego "službi" zajednici (1 Pt 4,10). Drugo, karizma je dar dan "jednom", ili "nekima" posebno, ne svima na isti način, i to je ono što je razlikuje od posvećujuće milosti, od teologalnih kreposti i od sakramenata koji su isti i zajednički za sve. Karizma je za jednu osobu ili za posebnu zajednicu. To je dar koji ti Gospodin daruje.

Koncil nam i to objašnjava. Duh Sveti - nastavlja – „također dijeli posebne milosti među vjernicima svakoga reda, kojima ih čini sposobnima i spremnima preuzeti djela i službe, korisne za obnovu i veće širenje Crkve, prema onim riječi: „A svakomu se daje očitovanje Duha na opću korist" (1 Kor 12,7). Karizme su "nakit, dragulji" ili ukrasi koje Duh Sveti dijeli kako bi Kristova Zaručnica bila lijepa. Tako razumijemo zašto koncilski tekst završava sljedećim poticajem. „A te karizme, izvanredne ili još jednostavnije i uobičajenije, budući da su prije svega prilagođene i korisne potrebama Crkve, treba prihvatiti sa zahvalnošću i utjehom“ (LG, 12).

Benedikt XVI. je rekao: „Tko god promatra povijest tog (postkoncilskog)  razdoblja, može prepoznati dinamiku istinske obnove, koja je često poprimala neočekivane oblike u pokretima punim života i koja čini neiscrpna živost svete Crkve.“ To je karizma ili skupine ljudi ili jedne osobe. 

Nadalje, ponovno otkrivanje karizmi osigurava da se promicanje laika, a posebno žena, ne shvati samo kao institucionalna i sociološka činjenica, već u svojoj biblijskoj i duhovnoj dimenziji. Laici nisu posljednji i nekakvi vanjski suradnici ili pomoćne trupe klera, ne! Oni imaju svoje karizme i darove kojima pridonose poslanju Crkve.

Dodajmo još nešto: kada govorimo o karizmama, moramo odmah otkloniti nesporazum: poistovjećivanja sa spektakularnim i izvanrednim darovima i sposobnostima. To su redovni, obični darovi i svatko od nas ima svoju karizmu. Ti darovi dobivaju iznimnu vrijednost ako su nadahnuti Duhom Svetim i utjelovljeni u životnim situacijama s ljubavlju. Ovakvo tumačenje karizme je važno, jer mnogi kršćani, slušajući o karizmama, doživljavaju tugu i razočaranje, jer su uvjereni da ih nemaju i osjećaju se isključenima ili kršćanima drugoga reda. 

Ne postoje drugorazredni kršćani. Svatko ima vlastitu karizmu, osobnu i za zajednicu. U svoje vrijeme sveti je Augustin je to izrazio uz vrlo rječitu usporedbu: „Ako volite – rekao je svojima – ono što posjedujete nije mala stvar. Naime, ako voliš jedinstvo, sve što netko u njemu posjeduje, posjeduješ i ti! Samo oko, u tijelu, ima sposobnost gledanja; ali vidi li oko možda samo za sebe? Ne, ono vidi za ruku, za stopalo i za sve udove."

Ovdje se otkriva tajna zašto je ljubav apostol definirao kao "najbolji put" (1 Kor 12,31): ono me nuka da volim Crkvu, zajednicu u kojoj živim i, u jedinstvu, sve karizme, ne samo neke, su "moje" kao i "moje" karizme, makar se činile male, pripadaju svima i za dobro svih. Ljubav umnaža karizme; čini karizmu jednoga karizmom sviju.