''Slijedimo korake Gospodina koji ne dopušta da ga uokviruju naše sheme''
Tekst Papine kateheze, koji se pročitao na današnjoj općoj audijenciji, prenosimo u cijelosti.

Papa Franjo je, u srijedu 5. ožujka, na općoj audijenciji nastavio sa svojim ciklusom kateheza "Isus Krist, naša nada". Tekst kateheze prenosimo u cijelosti.
Čitanje: Lk 2,46.48-50
"Draga braćo i sestre, dobar dan!
U ovoj posljednjoj katehezi posvećenoj Isusovu djetinjstvu nadahnjujemo se iz epizode u kojoj je Isus u dobi od dvanaest godina ostao u Hramu a da nije rekao svojim roditeljima koji su ga tjeskobno tražili i pronašli nakon tri dana. Ova nam priča predstavlja vrlo zanimljiv dijalog između Marije i Isusa, koji nam pomaže promišljati put Isusove majke, put koji zasigurno nije bio lak. Marija je ispunila, završila duhovno putovanje na kojem je napredovala u razumijevanju otajstva svoga Sina.
Prisjetimo se raznih faza ovog putovanja. Na početku trudnoće Marija posjećuje Elizabetu i ostaje s njom tri mjeseca, sve do rođenja malog Ivana. Zatim, kad je već bila u devetom mjesecu trudnoće, zbog popisa stanovništva, otišla je s Josipom u Betlehem gdje je rodila Isusa. Nakon četrdeset dana otišli su u Jeruzalem da prikažu Dijete; i tako se svake godine vraćaju na hodočašće u Hram. Ali, dok je Isus još bio dijete, na duže vrijeme sklonili su se u Egipat kako bi ga zaštitili od Heroda, a tek nakon kraljeve smrti ponovno su se nastanili u Nazaretu. Kada Isus, postavši punoljetan, započinje svoju službu, Marija je prisutna i ima odlučujuću ulogu na svadbi u Kani; zatim ga prati "na daljinu", sve do posljednjeg putovanja u Jeruzalem, do muke i smrti. Nakon uskrsnuća Marija ostaje u Jeruzalemu kao Majka učenika, podupirući njihovu vjeru dok čekaju silazak Duha Svetoga.
Tijekom cijelog ovog putovanja Djevica je hodočasnica nade, u toliko snažnom smislu riječi da postaje ''kći vlastitog Sina'', Njegova prva učenica. Marija je na svijet donijela Isusa, Nadu čovječanstva: hranila ga je, odgajala, slijedila ga, dopuštajući da ju najprije oblikuje Božja riječ. U njoj je – kako je rekao Benedikt XVI. – Marija ''uistinu kod kuće, prirodno izlazi i vraća se u nju. Ona govori i misli Božjom Riječju […]. Tako se također otkriva da su njezine misli u skladu s Božjim mislima, da je njezina volja sjedinjena s Božjom, budući da je duboko prožeta Božjom Riječi, ona može postati majka utjelovljene Riječi" (enciklika Deus caritas est, 41). Ovo jedinstveno zajedništvo s Riječju Božjom ne štedi ju napora zahtjevnog "naukovanja".
Iskustvo gubitka dvanaestogodišnjeg Isusa tijekom godišnjeg hodočašća u Jeruzalem plaši Mariju do te mjere da Ona govori i u Josipovo ime prekoravajući svoga sina: ''Sinko, zašto si nam to učinio? Evo, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.'' (Lk 2,48). Marija i Josip iskusili su bol roditelja koji su izgubili dijete: oboje su vjerovali da je Isus u karavani s rodbinom, ali ne vidjevši ga cijeli dan, krenuli su u potragu koja će ih dovesti do povratka. Vraćajući se u Hram, otkrivaju da je On koji je, u njihovim očima do malo prije, bio dijete koje je trebalo zaštititi, odjednom odrastao, sada sposoban sudjelovati u raspravama o Svetom pismu, protiveći se učiteljima Zakona.
Suočen s majčinim prijekorom, Isus odgovara obeshrabrujućom jednostavnošću: ''Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" (Lk 2,49). Marija i Josip ne shvaćaju: otajstvo Božjeg djeteta nadilazi njihov razum. Roditelji žele zaštititi to dragocjeno Dijete pod okriljem svoje ljubavi. Isus, s druge strane, želi živjeti svoj poziv kao Sin Očev koji mu je na usluzi i živi uronjen u Njegovu riječ.
Lukine pripovijesti o djetinjstvu tako se završavaju posljednjim Marijinim riječima koje podsjećaju na Josipovo očinstvo prema Isusu, i prvim Isusovim riječima koje prepoznaju kako to očinstvo potječe od očinstva Njegova nebeskog Oca čije neosporno prvenstvo On priznaje.Draga braćo i sestre, poput Marije i Josipa, puni nade, slijedimo i mi korake Gospodina koji ne dopušta da ga uokviruju naše sheme. On dopušta da ga se nađe ne toliko na mjestu, koliko u odgovoru ljubavi na nježno božansko očinstvo, odgovoru ljubavi koja je sinovski život.