Papa: ''Zahvaljujem li Gospodinu što je postao čovjekom poput nas?''
''Hvalim li ga i blagoslivljam li za svako dijete koje se rodi? Podržavam li i branim li svetu vrijednost života djece od njihova začeća u majčinoj utrobi?''
Na IV. nedjelju došašća, 22. prosinca 2024., papa Franjo nagovor prije podnevnog Angelusa uputio je iz kapelice Doma sv. Marte. Razlog je hladnoća u Rimu, ali i simptomi prehlade koje ima Sveti Otac. Također, imajući na umu Papin raspored za sljedeći tjedan, odlučeno je da ove nedjelje vjernike ne će pozdraviti s prozora Apostolske palače. Sadržaj nagovora prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas nam Evanđelje predstavlja Mariju koja nakon Anđelova navještenja posjećuje Elizabetu, svoju stariju rođakinju (v. Lk 1,39-45), koja također čeka dijete. To je, dakle, susret dviju žena sretnih zbog nesvakidašnjeg dara majčinstva: Marija je nedavno začela Isusa, Spasitelja svijeta (v. Lk 1,31-35), a Elizabeta, unatoč poodmakloj dobi, nosi u krilu Ivana, koji će pripraviti put pred Mesijom (v. Lk 1,13-17).
Obje se imaju zbog čega radovati. Mi ih možda ne osjećamo bliskima, jer su protagonistice tako velikih čudesa koja se inače ne događaju u našem životu. Međutim, poruka koju nam evanđelist želi dati nekoliko dana prije Božića jest drugačija. Zapravo, razmatranje nevjerojatnih znakova Božjeg spasiteljskog djelovanja ne smije nas udaljiti od Njega, već nam treba pomoći da prepoznamo Njegovu prisutnost i Njegovu ljubav blizu nas, na primjeru dara svakog života, svakog djeteta nošenog u utrobi svoje majke (Lk 1,42)
Ovdje, na Trgu, vidim majke s djecom, a možda ima i onih koje su u radosnom iščekivanju. Molim vas, nemojmo ostati ravnodušni na njihovu prisutnost, naučimo se diviti njihovoj ljepoti i, poput Elizabete i Marije, blagoslivljajmo majke i dajmo hvalu Bogu za čudo života!
Braćo i sestre, ovih dana rado stvaramo blagdansko ozračje lampicama, ukrasima i božićnom glazbom. Sjetimo se, međutim, izraziti radost svaki put kad sretnemo majku koja nosi svoje dijete u naručju ili u trbuhu. I kad ih susretnemo, molimo u srcu i govorimo poput Elizabete: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!" (Lk 1,42) Pjevajmo poput Marije: "Veliča duša moja Gospodina" (Lk 1,46), da svako majčinstvo bude blagoslovljeno i da se u svakoj majci na svijetu hvali i slavi ime Boga koji muškarcima i ženama povjerava moć da djeci daruju život!
Uskoro ćemo blagosloviti kipiće Isusa koje ste donijeli. Možemo se, dakle, zapitati: zahvaljujem li Gospodinu što je postao čovjekom poput nas, da bi sudjelovao u našem životu u svemu osim u grijehu? Hvalim li ga i blagoslivljam li za svako dijete koje se rodi? Podržavam li i branim li svetu vrijednost života djece od njihova začeća u majčinoj utrobi?
Neka nas Marija, blažena među svim ženama, nauči diviti se i zahvaljivati pred otajstvom života koji se rađa.
