Svjedočanstva vjere i milosrđa u Libanonu

Tijekom današnjeg posjeta pape Lava XIV. Svetištu Presvete Djevice Libanonske u Harissi, svećenici i kapelani iz različitih dijelova Libanona podijelili su svoja svjedočanstva o službi i ljubavi prema ljudima pogođenima ratom, siromaštvom i progonom. Velečasni Youhanna-Fouad Fahed iz sjevernog Libanona govorio je o svom pastoralnom radu u selu Debbabiyé, na granici sa Sirijom, dok je vlč. Charbel Fayad, zatvorski kapelan, svjedočio o životima zatvorenika kojima pruža nadu i milosrđe.

SVJEDOČANSTVA:

 Vlč. Youhanna-Fouad Fahed, svećenik sa sjevera sirijske granice

''A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista vam kažem, što god ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.’'' (Matej 25,40)

Sveti Oče!

Ponizno dolazim izraziti svoju duboku zahvalnost, posebno zato što imam tu milost da s Vama podijelim svoje svjedočanstvo kao župnik župe koja se nalazi na sjevernoj libanonsko-sirijskoj granici, u viševjerskom selu Debbabiyé. Ja sam Youhanna-Fouad Fahed, rodom iz Kobayata (Akkar), svećenik osam godina, oženjen, otac šestogodišnje djevojčice i profesor francuske književnosti u javnoj srednjoj školi u mom rodnom selu. Moja pastoralna služba u Debbabiyéu, ovom malom selu na periferiji grada gdje muslimani (suniti) i kršćani (pravoslavci i maroniti) žive zajedno, omogućila mi je da shvatim kako je ono bilo nijemi svjedok zločina koji su se dogodili tijekom posljednjeg desetljeća. Sažimam ih u tri točke: od samog početka rata u Siriji, ovo je selo jako patilo, posebno od bombardiranja sa sirijske strane. Većina maronitskih stanovnika napustila je svoje domove kako bi potražila utočište u mom rodnom selu, daleko od opasnosti granica. S ekonomskom krizom, situacija u ovoj župi postala je još teža: nema više struje, pitka voda koja se nekada crpila električnom pumpom više nije dostupna, a stanovnici koji su se vratili nakon bombardiranja više nemaju ni najmanja sredstva za preživljavanje.

Dana 8. prosinca 2025., tijekom pada sirijskog režima, župa je doživjela dan velike napetosti. Ali, najteže je bilo ono što se dogodilo s druge strane granice: progonjeni ljudi prelazili su linije u tišini, bježeći od patnje, skrivajući se u okolnim područjima ne dajući ni najmanji znak svoje prisutnosti... Nitko nije mogao čuti njihove krike.

Sveti Oče, vreća za priloge, tijekom nedjeljne Mise, otkrila mi je prvi tihi krik: ugledao sam sirijski novac unutra... Bio je to prinos pomiješan s tugom. U župi ništa ne odaje nevolju: sve se čini mirnim i spokojnim. Ipak, ispod ovog prividnog spokoja krije se narod koji pati od libanonske krize i drugi, još skriveniji, koji trpi progon i progonstvo. Što sam trebao učiniti? Nisam znao ništa... Sam, osjećajući sa svojim narodom patnju ugušenu strahom, bijedu prikrivenu sramom traženja pomoći, krenuo sam ih pronaći. Susreo sam obitelji koje su pobjegle nakon sektaškog progona, obitelji koje su se sklonile kod rodbine kako bi zaštitile svoje kćeri od moguće otmice s namjerom da ih prisile na brak, mlade ljude, bivše zaposlenike sirijske vlade, prognane iz svoje zemlje, siromašne, mlade ljude koji su planirali svoj ilegalni bijeg u Europu povjeravajući svoje snove krijumčarima migranata koji su im ukrali ušteđevinu, i cijele obitelji koje su prodale svoje domove kako bi prešle granice, bez ikakve budućnosti, bez i najmanjeg tračka nade za svoju očajnu situaciju... Sveti Oče, suočen s ovom tihom nevoljom, osjećao sam se nemoćno, ali i pozvan da djelujem, makar samo noseći ove patnje u molitvi. Ova ranjena lica otkrila su mi dubinu vjere naroda koji, unatoč svemu, još uvijek vjeruje u Providnost. Njihova bol postaje žrtva, njihova bijeda postaje nada. Ali tu nadu, Sveti Oče, treba održavati, tješiti i pratiti. Svjedočim o nevidljivom narodu, muškarcima i ženama koji nastavljaju ljubiti Boga u tišini, premda ih je život svega lišio. Ovdje sam uime ovih obitelji koje su sve izgubile, uime ovih mladih ljudi koji ne vide drugu budućnost osim bijega, uime ove djece koja odrastaju između dvije granice, a ipak čuvaju svjetlo vjere u svojim očima. Sveti Oče, molim Vas za riječ, blagoslov, znak koji će ovim dušama vratiti osjećaj da nisu zaboravljene. Jer često riječ Vrhovnog Pastira može probuditi nadu tamo gdje se čini da je sve izgubljeno. Sa svim sinovskim poštovanjem koje Vam dugujem, stavljam ovu molitvu u Vaše ruke u nadi da će Vaše očinsko srce čuti tihi plač ovih ranjenih ovaca.

Vi, apostoli, bili ste nošeni snagom Duha Svetoga do kraja zemlje. U Baalbeku sam prepoznao taj isti Duh: Duh Uskrslog koji nas uči ljubiti usred straha, služiti u umoru, nadati se iznad svake mogućnosti. Da, Presveti Oče, u srcu rata otkrio sam Kristov mir. I zahvaljujem Bogu za ovu milost da ostanem, ljubim i služim do samog kraja.

Vlč. Charbel Fayad, CM, zatvorski kapelan

Sveti Oče!

Dolazim ponizno svjedočiti o misiji koju nam Gospodin, preko Crkve, povjerava u srcu libanonskih zatvorenika. Tamo, iza rešetaka, susrećemo muškarce i žene koje je društvo zaboravilo, ali koje Bog nikada nije prestao voljeti. Tamo, gdje svijet često vidi samo zidove i zločine, otkrili smo lica, priče i, prije svega, duše žedne milosrđa. Svaki posjet iza ovih zatvorenih vrata postaje susret s Kristom Patnikom. Nosimo Njegovu riječ, ali često smo mi ti koji odlazimo evangelizirani. U očima zatvorenika, ponekad izgubljenih, ponekad obasjanih novom nadom, vidimo odraz Očeve nježnosti, koji se nikada ne umara opraštati. Kontekst u Libanonu čini ovu misiju posebno zahtjevnom, teškom i mukotrpnom: siromaštvo, prenapučenost zatvora, poniženje, nedostatak higijene, sporost pravosudnog sustava i težina osobnih rana. Ipak, upravo u toj krhkosti milost snažno djeluje. Slavimo Misu, slušamo ispovijedi, dijelimo kruh i Riječ, pratimo ih na svakoj razini. I tamo, često u tišini, ponovno se rađa radost spoznaje da si ljubljen, čak i iza zatvorskih zidina.

Jednog dana zatvorenik mi je rekao: ''Došli ste čak do ovamo, pa me Bog nije zaboravio.'' Te su mi riječi dirnule srce. Podsjetile su me na Isusove riječi: ''Bio sam u zatvoru i došli ste k meni.'' (Mt 25,36) Kristova ljubav ne poznaje granice: ni granice država, ni granice zatvora, ni granice otvrdnulih srdaca. Toga dana shvatio sam da nas Gospodin ne šalje da mijenjamo druge, nego da ih volimo, jednostavno, kao što On voli nas. U ovoj misiji otkrivamo da milosrđe nije ideja, već lice: lice zatvorenika koji plače primajući Euharistiju, lice stražara koji uči opraštati, lice majke koja s nadom čeka svog sina. Evanđelje poprima tijelo na tim mjestima zatočeništva. I upravo je tamo Crkva najljepša: siromašna, zatvorena, suosjećajna Crkva koja se saginje nad ranama svijeta. Crkva koja nalikuje Isusu. Presveti Oče, hvala što nas stalno podsjećate da je milosrđe lice Boga. U zatvorima Libanona ova istina oživljava svaki put kada zatvorenik otkrije da nije sam, da njegov život može ponovno započeti, da ga Bog još uvijek čeka. Sveti Vinko Paulski, naš duhovni otac, shvatio je to kada je posjetio robove na galijama: u njima je vidio Krista koji pati. I danas nas poziva da budemo svjedoci milosrđa, da nikada ne odvratimo pogled od onih koji su pali. Sveti Oče, u ovom svjedočanstvu pronašli odjek tolikih života preobraženih milošću i sigurnost da, čak i u tami ćelija, svjetlo Kristovo nikada ne umire! Danas Vam povjeravam zatvorenike Libanona, njihove obitelji i sve one koji pate u tajnosti. Neka Vaš posjet bude znak nade i mira za sve naše ljude.

Ni jedan život nije izgubljen, Sveti Oče, kada je povjeren Kristovoj ljubavi. Hvala Vam.