Vanessa Mioč nakon dva tjedna u Ugandi: "Siromaštvo, ali i radost i iskrenost djece posebno su me dodirnuli"

Dva tjedna u Ugandi Vanessi Mioč promijenili su pogled na ono što svakodnevno smatra važnim. Bila je dio misije Gospe Fatimske u mjestu Nawanatau u Karamoji, misije don Jakoslava Banića, koji već gotovo tri godine, uz Božju pomoć, čini nevjerojatne stvari za tamošnji narod. Odlazak tamo za nju je zaista bio poziv koji je osjećala oduvijek, a vjeruje da je upravo sada bio pravi trenutak. Ističe kako čovjek zapravo nikada ne može biti spreman za ono što će ondje vidjeti. Iako se o siromaštvu i djeci koja nemaju za jesti govori još odmalena, stvarnost koju je zatekla u tom mjestu bila je potpuno drukčija od svega što je dotad mogla zamisliti.

– Vidjeti tu djecu koja nemaju apsolutno ništa, a vidjeti ih kako imaju sve. Ta radost kako su nas dočekali svi, kako su nam mahali, kako su plakali kada smo odlazili. Baš se nekako na neki lijepi način povežeš s ljudima, iako su ta dva svijeta različita. Ta njihova radost i otvorenost i iskrenost je baš most jedan koji nas je jako brzo spojio i mislim da se to neće srušiti. Toliko su radosni jer su toliko slobodni, zaigrani, neiskvareni, dijele sve što dobiju, nešto što se ovdje ne vidi često jer uvijek je moje dijete najbitnije, uvijek ja, ja, ja. Tamo smo MI i to je baš bilo pravo osvježenje i nešto što mi je ovdje jako fali – objašnjava Vanessa.

Škole koje je vidjela imaju vrlo konkretnu ulogu u životu djece, a uglavnom služe kako bi oni imali osiguran jedan obrok na dan. Postoje tri razreda za različite uzrasti djece, za one najmlađe, srednju dob i veću djecu. Način na koji su djeca uredila prostor pokazao joj je koliko mašte i radosti može stati u ono što izvana izgleda gotovo prazno.  

– Predivni su, preslatki su. Ispod stabla su napravili su od kamenčića kao krug oko sebe, kao to je učionica, imaju kao izlaz i ne smije se samo preko tih kamenja prijeći, nego se mora točno kroz taj ulaz proći. I taman taj dan kada smo se došli predstaviti, oni su metlicom čistili taj ulaz, a pod je pun prašine, ne možeš to očistiti – smije se i dodaje kako joj je "slatko" što su s time malo što imaju napravili velike stvari.

Vanessa je posvjedočila koliko dobro živimo u usporedbi s onim što je tamo vidjela. Iz Ugande je ponijela dublje povjerenje u Boga. Iako je zahvalnost za ono što ima i prije poznavala u teoriji, ondje ju je počela promatrati iz potpuno druge perspektive.

– Kad vidiš bez obzira na to kako oni žive da se Bog ipak brine o njima, tko smo mi da uopće sumnjamo, a imamo sve što nam treba i više – ističe. 

Rekla je kako često u svakodnevnim situacijama budemo ljutiti ili razočarani, a to možda i nemamo pravo na to. Žene u Ugandi rade i brinu se za brojnu djecu, pa čak i nakon što rode odmah idu raditi, dok njihovi muževi, kako kaže, uopće ne rade i imaju po sedam, osam žena. 

Iako daleko od Hrvatske, mališani u Ugandi za Hrvatsku itekako znaju. 

– Nose hrvatske dresove, pjevaju "Moja domovina", "Igraj Moja Hrvatska". Pjevali su i "Vjerujem" – prisjeća se glazbenica. 

"Vjerujem" Vanesse Mioč pjevat će se i na njezinom prvom solističkom koncertu u Zagrebu. 

– Jako sam uzbuđena, ima tu još puno stvari koje treba pripremiti, dogovoriti, odrediti. Baš bih voljela nekako u cijelom tom procesu i uživati, iako nekako imam osjećaj kao da nije uopće stvarno. Ali baš bih voljela tu večer posvetiti Bogu i tako se zahvaliti na svemu ovome i svim tim ljudima koji mi je dao na tom putu, svim milostima, svim tim trenutcima gdje sam se osjećala usamljeno, gdje je stvarno On bio tu – objašnjava. 

Voljela bi, kaže, da ta večer bude svima prilika da se još više približe Gospodinu kroz pjesme te pozvala sve da se 22.11.2026. u 20 sati pridruže u Kinu SC. 

– Otiđite taj dan lijepo na misu i poslije toga dođite. Idemo slaviti Gospodina! – poručuje glazbenica.