Homilija pape Franje povodom 3. svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba

Da bi nam govorio o Božjem kraljevstvu, Isus se služi prispodobama. Priča jednostavne priče koje dopiru do srca slušatelja. Taj jezik, prepun slika, nalikuje onom koji bake i djedovi često koriste sa svojim unucima, možda ih držeći na koljenima: na taj način prenose važnu životnu mudrost. Misleći na bake i djedove i starije osobe, čije korijene mlađi trebaju da postanu odrasli, želio bih ponovno proći kroz tri priče sadržane u današnjem evanđelju počevši od jednog vida koji im je zajednički, a to je zajedničko odrastanje. U prvoj prispodobi pšenica i kukolj rastu zajedno, na istom polju (usp. Mt 13,24-30). To je slika koja nam pomaže da realno sagledamo situaciju: u ljudskoj povijesti, kao i u svačijem životu, postoji istovremena prisutnost svjetla i tame, ljubavi i sebičnosti. Dobro i zlo su isprepleteni do te mjere da se čine neodvojivima. Ovaj realistički pristup nam pomaže da povijest sagledamo bez ideologija, bez jalovih optimizama i štetnih pesimizama. Kršćanin, potaknut Božjom nadom, nije pesimist, ali nije ni naivac koji živi u svijetu bajki, koji se pravi da ne vidi zlo i govori da je "sve u redu". Ne, kršćanin je realist: on zna da u svijetu ima žita i kukolja, i gleda u sebe uviđajući da zlo ne dolazi samo "izvana", da nije uvijek krivnja drugih, da ne treba "izmišljati" neprijatelje protiv kojih se treba boriti kako ne bi sagledao sebe.

Ali prispodoba stavlja pred nas pitanje: kada vidimo da pšenica i kukolj žive zajedno u svijetu, što trebamo učiniti? Kako se ponašati? U prispodobi sluge bi željele počupati kukolj (usp. r. 28). To je dobronamjeran stav, ali impulzivan i agresivan. U iluziji smo da možemo vlastitim snagama iščupati zlo kako bismo spasili čistoću. To je napast koja se ponavlja mnogo puta: "čisto društvo", "čista Crkva", ali, da bi se postigla ta čistoća, dolazi se u opasnost da se bude nestrpljiv, nepopustljiv, pa čak i nasilni prema onima koji su upali u zabludu. I tako se zajedno s kukoljem razdire i dobro žito i ljudima se onemogućuje hod, rast, promjena. No, poslušajmo što Isus kaže: „Pustite nek oboje raste do žetve.“ (Mt 13,30). Kako je lijep ovaj Božji pogled, ova njegova milosrdna pedagogija, koja nas poziva da budemo strpljivi s drugima, da prihvatimo – u obitelji, Crkvi i društvu – krhkost, kašnjenja i ograničenja: ne da bismo se na njih rezignirano navikavali ili ih opravdavali, nego da bismo naučili djelovati s poštovanjem, nastavljajući brinuti o dobrom zrnu s blagošću i strpljivošću. Imajući uvijek na umu jednu stvar: da su pročišćenje srca i konačna pobjeda nad zlom, u biti, djelo Božje, a mi, svladavajući napast da razdijelimo žito i kukolj, pozvani smo shvatiti koji su najbolji načini i vremena za djelovanje. Mislim na starije i bake i djedove, koji su već prošli dug životni put i, ako se osvrnu unatrag, vide mnogo toga lijepog što su uspjeli postići. Ali vide i poraze, greške, nešto što – kako kažu – “da sam se vratio, ne bih ponovio”. Danas, međutim, Gospodin dopire do nas slatkom riječju, koja nas poziva da otajstvo života prihvatimo s vedrinom i strpljivošću, da Njemu prepustimo sud, da ne živimo sa žaljenjima i grižnjom savjesti.

Kao da nam želi poručiti: „Pogledaj dobro zrno što je izniklo na stazi tvog života i pusti ga da još raste, povjeri sve meni, koji uvijek praštam: dobro će na kraju biti jače od zla“. Starost je i za to blagoslovljeno vrijeme: to je vrijeme pomirenja, da nježno gledamo u svjetlo koje je napredovalo unatoč tami, s povjerljivom nadom da će dobro zrno koje je Bog posijao prevladati nad kukoljem kojim je đavao htio zaraziti naše srce. Pogledajmo sada drugu prispodobu. Kraljevstvo je nebesko, kaže Isus, djelo Božje koje tiho djeluje u povijesti, do te mjere da se čini kao mala i nevidljiva radnja, poput zrna gorušice. No, kad to žito naraste, „veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama“ (Mt 13,32). Takav je i naš život: dolazimo na svijet u malenosti, postajemo odrasli, zatim stari; u početku smo malo sjeme, zatim se hranimo nadama, ostvarujemo projekte i snove, od kojih je najljepši postati kao ono stablo, koje ne živi samo za sebe, već daje hlad onima koji to žele i nudi prostor onima koji žele na njemu sviti svoje gnijezdo.

Tako da na kraju staro drvo i ptice rastu zajedno u ovoj prispodobi. Pomislim na bake i djedove: kako su lijepa ta raskošna stabla pod kojima djeca i unuci sviju svoja "gnijezda", upoznaju ozračje doma i osjećaju nježnost zagrljaja. Radi se o zajedničkom rastu: zeleno stablo i mališani koji trebaju gnijezdo, bake i djedovi sa svojom djecom i unucima, stariji s najmlađima. Potreban nam je novi savez mladih i starih, kako bi sokovi onih koji iza sebe imaju dugo životno iskustvo poprskali klice nade onih koji odrastaju. U toj plodnoj razmjeni naučimo ljepotu života, gradimo bratsko društvo, a u Crkvi omogućujmo susret i dijalog između tradicije i novosti Duha. Konačno treća prispodoba, gdje kvasac i brašno rastu zajedno (usp. Mt 13,33). Ovo miješanje omogućava dizanje cijelog tijesta. Isus koristi upravo glagol "miješati", koji se odnosi na onu umjetnost koja je "otajstvo zajedničkog življenja, miješanja, susreta, međusobnog zagrljaja" i "izlaska iz sebe da se sjedini s drugima" (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 87). To pobjeđuje individualizam i sebičnost i pomaže nam stvoriti humaniji i bratskiji svijet. Stoga je danas Božja riječ poziv na budnost kako u svom životu i u obiteljima ne bismo marginalizirali starije osobe.

Pazimo da naši prenapučeni gradovi ne postanu "koncentrati samoće". Neka politika, koja je pozvana brinuti se o potrebama najosjetljivijih, ne zaboravi na starije, prepuštajući tržištu da ih odbaci kao "otpad". Neka se ne dogodi da, jureći punom brzinom za mitovima o učinkovitosti i izvedbi, postanemo nesposobni usporiti kako bismo pratili one koji se bore držati korak. Molimo, miješajmo se, rastimo zajedno. Braćo, sestre, božanska nas Riječ poziva da se ne razdvajamo, da se ne zatvaramo, da ne mislimo da možemo sami, nego da rastemo zajedno. Slušajmo se, razgovarajmo, podržimo jedni druge. Ne zaboravimo naše djedove, bake i starije: njihovim smo milovanjem više puta ustali, nastavili hod, osjećali se voljenima, iznutra ozdravili. Oni su se žrtvovali za nas i ne možemo ih maknuti s naše liste prioriteta. Rastimo zajedno, idimo naprijed zajedno: Gospodin će blagosloviti naš hod.