Papa Franjo: "Važno je poznavati sebe!"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Govoreći o temi razlučivanja, prošli put molitvu smo razmotrili kao neizostavni element, shvaćen kao bliskost i pouzdanje u Boga. Danas bih htio, na gotovo komplementaran način, naglasiti da je za dobro razlučivanje potrebno i poznavanje samoga sebe. To uključuje naše ljudske sposobnosti: pamćenje, razum, volju, osjećaje. Često ne znamo razlučiti jer se ne poznajemo dovoljno dobro, pa ne znamo što zapravo želimo.

U temelju duhovnih dvojbi i kriza zvanja često je nedovoljan dijalog između vjerskog života i naše ljudske, spoznajne i afektivne dimenzije. Jedan autor duhovnosti primijetio je koliko se poteškoća na temu razlučivanja odnosi na probleme druge vrste, koje treba prepoznati i istražiti. Ovako piše taj autor: ''Došao sam do uvjerenja da najveća prepreka istinskom razlučivanju (i istinskom rastu u molitvi) nije nematerijalna narav Boga, nego činjenica da sami sebe ne poznajemo dovoljno, i ne želimo se upoznati onakvima kakvi uistinu jesmo. Gotovo svi se skrivamo iza maske, ne samo pred drugima nego i kad se gledamo u zrcalu'' (Th. Green, Žito i kukolj, Rim, 1992., 25).

Zaboravljanje prisutnosti Boga u našem životu ide ruku pod ruku s neznanjem o sebi samima, o karakteristikama naše osobnosti i o našim najdubljim željama.

Poznavati sebe nije teško, ali umara: podrazumijeva strpljiv rad unutarnjeg iskapanja. Zahtijeva sposobnost da zastanemo, da 'isključimo autopilot', da osvijestimo način na koji radimo, osjećaje koji nas obuzimaju, misli koje nas uvjetuju, često bez našeg znanja. Također, zahtijeva razlikovanje između emocija i duhovnih sposobnosti. "Osjećam" nije isto što i "uvjeren sam"; ''Osjećam da'' nije isto što i ''želim''. Tako spoznajemo da je pogled koji imamo na sebe i na stvarnost ponekad pomalo iskrivljen. Ovo primijetiti jest milost! Puno puta može se dogoditi da pogrješna uvjerenja o stvarnosti, utemeljena na prošlim iskustvima, snažno utječu na nas, ograničavajući našu slobodu da se s njima poigravamo u odnosu na ono nam je u životu uistinu važno.

Živeći u doba informatike, znamo koliko je važno znati lozinke za ulazak u programe u kojima se nalaze najosobniji i najvrjedniji podatci. I duhovni život ima svoje "lozinke": postoje riječi koje diraju srce jer se odnose na ono na što smo najosjetljiviji. Napasnik dobro zna te ključne riječi, lozinke, ali važno je da ih i mi znamo kako se ne bismo našli tamo gdje ne želimo.

Kušnja ne sugerira nužno ono loše, već često ono nesređeno, predstavljeno s pretjeranom važnošću. Na taj način hipnotizira nas privlačnošću koju u nama budi ono lijepo, ali prividno, ono što ne može održati obećanje, ostavljajući nas na kraju praznima i tužnima. To mogu biti kvalifikacije, karijera, odnosi, sve ono samo po sebi pohvalno, ali s čim, ako nismo slobodni, riskiramo imati nestvarna očekivanja, kao što je isticanje naše vrijednosti. Iz tog nesporazuma često proizlaze najveće patnje, jer ništa od toga ne može biti jamstvo našeg dostojanstva.

Zato je važno poznavati se, poznavati lozinke svoga srca, ono na što smo najosjetljiviji, zaštititi se od onih koji smišljaju uvjerljive riječi kako bi manipulirali nama, ali i prepoznati ono što nam je uistinu važno, razlikujući to od trenutačne mode ili blještavih i površnih slogana.

Pomoć u tome jest ispit savjesti, to jest dobra navika smirenog ponovnog iščitavanja onoga što se u našem danu događa, učenjem procjenjivanja i odabira čemu pridajemo veću važnost, što tražimo i zašto, i što smo na kraju pronašli. Nadasve, naučiti prepoznati što zasićuje srce. Jer samo nam Gospodin može dati potvrdu koliko vrijedimo. To nam govori svaki dan s križa: umro je za nas, da nam pokaže koliko smo dragocjeni u Njegovim očima. Nema te prepreke ili neuspjeha koji bi spriječili Njegov nježni zagrljaj.

Molitva i spoznaja samih sebe omogućuju rast u slobodi. Oni su osnovni elementi kršćanske egzistencije, dragocjeni elementi za pronalaženje vlastitog mjesta u životu.