Papa Franjo: 'Zamolimo danas milost vjere koja se nikad ne umara tražiti Gospodina'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Današnje Evanđelje govori o događaju u kojem je Isus smirio oluju (Mk 4,35-41). Na lađu u kojoj su učenici plovili jezerom, navalili su vjetar i valovi. Boje se da ih ne potope, zajedno sa svim njihovim snovima i životnim planovima. Isus je s njima u lađi, ali ipak je na krmi, na uzglavku, i spava. Učenici, šokirani i puni straha, vape: 'Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?' (r. 38).

Tko zna koliko smo puta i mi, kad na nas navale životne kušnje, zavapili Gospodinu: 'Zašto šutiš i ništa ne poduzimaš?' Pogotovo kad nam se čini da tonemo, jer ljubav ili plan u koji smo polagali velike nade, nestaje; ili kad smo u nemilosti neprestanih valova tjeskobe; ili kad se osjećamo preplavljeni problemima ili izgubljeni usred mora života, bez pravca i bez luke. Ili pak u trenutcima kad nemamo snage kako bismo išli dalje, jer nema posla ili kad se, zbog neočekivane dijagnoze, bojimo za svoje zdravlje ili zdravlje voljene osobe.

U tim i brojnim drugim situacijama i mi se osjećamo ugušeni od straha i poput učenika riskiramo izgubiti iz vida ono najvažnije. Na lađi, iako spava, Isus je tu, i sa svojima proživljava sve što se događa. Iako nas Njegov san s jedne strane iznenađuje, s druge nas stavlja na kušnju. Gospodin očekuje da ga mi uključimo, pozovemo i stavimo u središte onoga što živimo. Njegov san potiče nas da se probudimo. Jer, da bismo bili Isusovi učenici, nije dovoljno vjerovati da Bog postoji, već se moramo povezati s Njim. Nije dovoljno znati da Bog postoji, već ga treba zazvati, zavapiti mu.

Danas se možemo zapitati: koji vjetrovi sada pogađaju moj život, koji valovi ometaju moju plovidbu? Recimo Isusu sve ovo, ispričajmo mu sve. On to želi, želi da se uhvatimo za Njega kako bismo pronašli utočište protiv strašnih valova života. Evanđelje govori da učenici prilaze Isusu, bude ga i razgovaraju s njim (usp. r. 38). Evo početka naše vjere: prepoznati da sami nismo u stanju ostati na površini, da nam je potreban Isus, kao mornaru zvijezda, da bismo pronašli svoj put. Vjera započinje kad shvatimo da nismo dovoljni sami sebi, već da nam treba Bog. Kad prebrodimo napast zatvaranja u sebe, kad pobijedimo lažnu religioznost koja ne želi smetati Bogu, kad mu zavapimo, On u nama može učiniti čudesa. To je blaga i izvanredna sila molitve koja čini čudesa.

Učenici su zamolili Isusa i On smiruje vjetar i valove. I postavlja im pitanje koje se tiče i nas: 'Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?' (r. 40). Učenici su dopustili da ih zarobi strah jer su i dalje gledali u valove, a ne u Isusa. I nama je tako: koliko puta ostajemo zagledani u probleme koji nas napadaju, umjesto da idemo Gospodinu i predamo Njemu naše brige? Koliko puta, poput učenika, ostavljamo Gospodina u kutu, na dnu lađe života, da bismo ga probudili samo kad ga trebamo! Zamolimo danas milost vjere koja se nikad ne umara tražiti Gospodina, kucati na Njegova vrata, zavapiti Njegovu Srcu.

Neka Djevica Marija, koja u svom životu nikad nije prestala imati povjerenja u Boga, u nama ponovno probudi životnu potrebu da se svakoga dana povjerimo Njemu.

Molimo i mi, da u svim našim životnim olujama i nedaćama Gospodin bude naša snaga i oslonac te da uvijek imamo potrebu i želju zazvati ga i zamoliti da učvrsti našu vjeru.