Papa: 'Od Isusa koji može učiniti sve, potrebno je tražiti sve'

Draga braćo i sestre,

današnje Evanđelje pripovijeda o tome kako je Isus, izlazeći iz Jerihona, vratio vid Bartimeju, slijepcu koji je prosio kraj puta (Mk 10,46-52). To je važan susret, posljednji prije Gospodinova ulaska u Jeruzalem, uoči Pashe. Bartimej je izgubio vid, no nije izgubio glas! Dapače, kad je čuo da putem prolazi Isus, stao je vikati: 'Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!' Učenici i mnoštvo time nisu bili zadovoljni, te su ga nastojali ušutkati. Ali, on je još jače vikao: 'Sine Davidov, smiluj mi se!' Isus ga je čuo i zaustavio se.

Bog uvijek čuje vapaj siromaha, te Bartimejeva vika Isusa nije uznemirila, naprotiv, njegov vapaj bio je pun vjere, vjere koja je uporna, koja kuca na Božje srce, usprkos nerazumijevanju i prekoravanju. Upravo je u tome korijen čuda. Zbog toga mu Isus i kaže: Vjera te tvoja spasila. Bartimejeva vjera proizlazi iz molitve, molitve koja nije uobičajena ili stidljiva. On Gospodina naziva: Sinom Davidovim, dakle, prepoznaje Mesiju, Kralja koji dolazi na svijet. Potom ga s pouzdanjem zove imenom: 'Isuse'. Bartimej se ne boji Isusa, nije udaljen od Njega. Zbog toga iz srca viče Bogu: 'Smiluj mi se!' Ne traži ga novac, kao što traži druge prolaznike. Od Onoga koji može sve, Bartimej traži sve, i viče: 'Smiluj mi se!' Bartimej ne traži milost, već moli milosrđe za sebe, kao osobu, za čitav svoj život. To nije osrednja molba.

Njegov je zahtjev predivan jer traži milosrđe, suosjećanje, milosrđe Božje, Njegovu nježnost. Bartimej ne koristi mnogo riječi, već govori ono što je nužno, te se s ljubavlju utječe Bogu, jer zna da Bog može učiniti sve ono što je nemoguće ljudima. Zbog toga od Gospodina ne traži milostinju, već mu donosi sve, svoju sljepoću, ali i svoje trpljenje, koje je veće od same sljepoće. Sljepoća je bila vrhunac trpljenja, no u njegovu srcu nalazile su se brojne rane, neostvareni snovi, pogrješke i žalost. 'Isuse, Sine Davidov, Smiluj mi se!'

Neka to bude i naša današnja molitva, no pitajmo se i: kakva je naša molitva; jesmo li dovoljno hrabri i znamo li prepoznati Isusa kad prolazi, ili ga formalno pozdravljamo kad se sjetimo? Upućujemo li Isusu sadržajnu molitvu, ogoljuje li ona naše srce pred Bogom? Donosi li pred Boga događaje našeg života? Ili je pak anemična, površna, ritualna, bez osjećaja? Kad je vjera živa, tada je i molitva iskrena; tada ne traži promjenu, ne svodi se na potrebe određenog trenutka.

Uvijek se rado sjetim događaja koji sam osobno doživio, kad je kći jednog vjernika koja je imala devet godina bila toliko bolesna da su liječnici rekli da ne će preživjeti noć. Čuvši to, njezin otac putovao je sedamdeset kilometara do marijanskog svetišta, no dočekalo ga je zatvoreno svetište. Bez obzira na to, otac djevojčice proveo je čitavu noć pred svetištem moleći i preklinjući Boga za pomoć. Kad se dan kasnije vratio u bolnicu, njegova je supruga plakala. Pomislio je da je kći preminula, no dogodilo se čudo.

Djevojčica je čudesno ozdravila te ni liječnici nisu mogli objasniti kako se to dogodilo.

Zbog toga, od Isusa koji može učiniti sve, potrebno je tražiti sve.

On želi izliti svoju milost i radost u naša srca, no mi smo, nažalost, udaljeni, zbog stidljivosti, lijenosti i nepovjerenja.

Neka nam Bartimej bude primjer konkretne vjere, hrabre i uporne vjere. Djevica Marija neka nas nauči utjecati se Bogu svim srcem, sa sigurnošću da On pozorno sluša svaku našu molitvu.