"Strpljivost je prva osobina svake velike ljubavi koja na zlo zna odgovoriti dobrim"

Papa Franjo je na općoj audijenciji srijedom govorio o strpljivosti. Svoju katehezu temeljio je na čitanjima iz Hvalospjeva ljubavi: 1Kor 13,4a-5b.7, „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, […] nije razdražljiva, ne pamti zlo; […] sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ Katehezu prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prošle nedjelje slušali smo Evanđelje o Muci Gospodnjoj. Na proživljavane patnje Isus je odgovarao vrlinom koja je, premda neuvrštena među tradicionalne, vrlo važna: strpljivost. Odnosi se na izdržljivost onoga koji nešto trpi. Nije slučajnost da riječ 'strpljenje' ima isti korijen kao i 'trpljenje'. I upravo u muci, trpljenju, javlja se Kristova strpljivost. On s blagošću i krotkošću prihvaća uhićenje, pljuskanje i nepravednu osudu. Pred Pilatom se ne buni; podnosi uvrede, pljuvanje i bičevanje vojnika; podnosi težinu križa; oprašta onima koji ga pribijaju na drvo i na križu ne odgovara na provokacije, već pruža milosrđe. Sve nam to govori da se Isusova strpljivost ne sastoji od stoičkog otpora patnji, nego je plod najveće ljubavi.

Apostol Pavao u takozvanom Hvalospjevu ljubavi (usp. 1Kor 13,4-7) usko povezuje ljubav i strpljivost. U opisivanju prve osobine ljubavi upotrebljava riječ koja se prevodi kao 'velikodušan' ili 'strpljiv'. Izražava to iznenađujućim izrazom, često prisutnim u Bibliji: Bog, suočen s našom nevjernošću, pokazuje se kao 'spor na srdžbu' (usp. Izl 34,6; Br 14,18). Umjesto da dade oduška svom gnušanju prema zlu i čovjekovu grijehu, On to nadilazi, spreman svaki put krenuti iznova s beskrajnom strpljivošću. Za Pavla je to prva osobina Božje ljubavi koja grijeh predusreće oproštenjem. Ali, ne samo to: strpljivost je prva osobina svake velike ljubavi koja na zlo zna odgovoriti dobrim, koja se ne zatvara u gnjev i očaj, nego ustraje i ponovno se pokreće. Stoga je u korijenu strpljivosti ljubav, kako kaže sveti Augustin: "Čovjek je tim jači podnijeti svako zlo, što je veća ljubav Božja u njemu." (De patientia / O strpljivosti, XVII).

Moglo bi se reći da nema boljeg svjedočanstva Kristove ljubavi od susreta sa strpljivim kršćaninom. Ali, promislimo i o tome koliko je majki i očeva, radnika, liječnika i medicinskih sestara, bolesnika koji svakodnevno, u skrovitosti, svetom strpljivošću uljepšavaju svijet! Kao što Sveto pismo kaže: "Strpljivost je bolja od snage junaka" (Izr 16,32). Ipak, moramo biti iskreni: često nam nedostaje strpljivosti. Potrebna nam je poput neophodnog vitamina kako bismo krenuli naprijed, ali instinktivno postajemo nestrpljivi i na zlo odgovaramo zlom: teško je ostati smiren, nadzirati instinkte, suzdržati loše reakcije, smiriti svađe i sukobe u obitelji, na poslu, u kršćanskoj zajednici.

Prisjetimo se, strpljivost nije samo nužnost, ona je poziv: ako je Krist strpljiv, kršćanin je pozvan biti strpljiv. A to od nas zahtijeva suprotstavljanje danas toliko raširenom mentalitetu u kojem prevladava žurba i "sve i odmah"; u kojemu se, umjesto da se čeka da situacije sazriju, na ljude vrši pritisak, očekujući njihovu trenutačnu promjenu. Ne zaboravimo da su žurba i nestrpljivost neprijatelji duhovnog života: Bog je ljubav, a onaj tko ljubi, ne umara se, nije razdražljiv, ne postavlja ultimatume, već zna čekati. Sjetimo se prispodobe o milosrdnom Ocu koji iščekuje povratak svoga sina: strpljivo trpi, nestrpljiv je samo kako bi ga zagrlio čim ga vidi da se vraća (usp. Lk 15,21); ili prispodobe o žitu i kukolju, s Gospodinom koji se ne žuri iskorijeniti zlo prije vremena kako ništa ne bi bilo izgubljeno (usp. Mt 13,29-30).

Ali, kako povećati strpljivost? Budući da je, kako uči sveti Pavao, strpljivost plod Duha Svetoga (usp. Gal 5,22), treba ju tražiti upravo od Duha Kristova. On nam daje krotku snagu strpljivosti, jer "kršćanskoj krjeposti svojstveno je ne samo činiti dobro nego i moći podnositi zlo" (sv. Augustin, Govor o pastirima, 46,13). Osobito u ovim danima, dobro će nam biti promatrati Raspetoga kako bismo usvojili Njegovu strpljivost. Dobra je vježba i dovođenje neugodnih ljudi k Njemu, moleći milost da prema njima budemo milosrdni. To je djelo koje je i dobro poznato, no zanemareno: strpljivo podnositi dosadne ljude. Za početak, potrudimo se gledati ih suosjećajno, Božjim pogledom, znajući razlikovati njihova lica od njihovih pogrješaka.

Konačno, da bi se njegovalo strpljivost, vrlinu koja životu daje prostora za disanje, dobro je proširiti pogled. Primjerice, ne ograničiti svijet samo na naše nevolje, na što nas poziva djelo 'Nasljeduj Krista': "Potrebno je, dakle, sjetiti se težih patnji drugih, da bismo naučili nositi svoje male", sjećajući se da "ne postoji nešto, ma kako malo bilo, pod uvjetom da se podnosi za ljubav Božju, što ne biva od Boga nagrađeno" (III, 19). I kad se osjećamo pritiješnjeni kušnjom, kako nas Job primjerom uči, dobro je s nadom se otvoriti Božjoj novosti, u čvrstom uvjerenju da On ne će iznevjeriti naša očekivanja. Strpljivost je znati podnositi zlo.

Danas su ovdje na audijenciji dvije osobe, dva oca. Tu su, u prvom redu. Jedan je Izraelac a drugi Arapin. Obojica su izgubili svoje kćeri u ovom ratu. I prijatelji su. Ne gledaju na neprijateljstvo kroz rat već prijateljstvo dvojice muškaraca koji si žele dobro i koji su prošli isto razapinjanje, nose isti križ. Razmislimo o tom svjedočanstvu ove dvije osobe koje je tako lijepo. U svojim kćerima pronose patnju rata koji se događa u Svetoj zemlji. Draga braćo, hvala vam za vaše svjedočanstvo!