Veliki intervju kardinala Bozanića povodom 25. obljetnice beatifikacije bl. Alojzija Stepinca

S kardinalom Bozanićem je u utorak 26. rujna razgovarala urednica Vjerskog programa HKR-a Tanja Maleš. Intervju prenosimo u cijelosti.

Uzoriti kardinale, hvaljen Isus i Marija! Hvala Vam za ove uspomene koje ćemo imati prilike podijeliti s našim slušateljima i gledateljima, a svakako je najdojmljivije nakon 25 godina sjetiti se ta tri ključna dana: 2., 3. i 4. listopada 1998. Što najviše pamtite?

Najprije pozdrav Vama, svim gledateljima i slušateljima. Drago mi je da se možemo zajednički sjetiti onih važnih događaja ne samo za Crkvu u Hrvatskoj, nego i za čitav hrvatski narod. Bilo je to, svi znamo, 2., 3. i 4. listopada 1998. godine, u godini u kojoj je blaženik navršio 100 godina života. To je bila godina njegovog stotog rođendana. Bili su to dani zbilja intenzivni, koji su ušli u povijest i Crkve i naroda. Nabijeni su mnogim osjećajima. Bilo je to jedno veliko događanje za naš narod, za našu Crkvu i zato se to nosi. To se ne može više izbrisati. Što se dogodilo, tada se dogodilo i ostaje kao svijetli trenutak, kao svijetla uspomena i spomen, kao jedan događaj od kojega živimo.

Sjećate li se onih trenutaka kada ste, uz sada svetog Ivana Pavla II., putovali u Mariju Bistricu uoči samoga čina beatifikacije i one veličanstvene mise? Vi ste imali ulogu zamoliti Papu da proglasi kardinala Stepinca blaženim.

Da, to je bila velika milost za mene upravo godinu dana nakon što sam preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa. Službu sam preuzeo 4. listopada 1997., a 3. listopada 1998. je bila beatifikacija kardinala Alojzija Stepinca. Tada sam kao zagrebački nadbiskup imao povlaštenu čast da pratim Svetog Oca i to da zajedno s njim budem u automobilu kojim je krenuo iz Zagreba preko Sljemena za Mariju Bistricu. Bio je to put do Marije Bistrice i od Marije Bistrice. Znači, nešto više od sat vremena u jednom pravcu i toliko isto u drugom pravcu. Tu sam se osjetio posebno povlašten i zahvalan sam Bogu, providnosti, zato što sam mogao biti blizu Ivana Pavla II.

U njegovoj blizini sam osjetio da sam blizu čovjeka koji je mistik, koji je na jedan način i prisutan i odsutan, koji je na duboki način stalno uronjen u molitvu. Upravo sve što je i pitao i promatrao i što je činio, on je tada i molio Časoslov u nekim dijelovima vremena, sve je to činio iz jedne dubine čovjeka koji je u velikoj vezi s Bogom. Tu sam možda prvi put na neki način imao priliku biti blizu mistika, svetca.

Kad ste blizu mistika, kako bi ga čovjek uopće nešto pitao? Taj trenutak se samo upija i pamti, je li tako?

Uglavnom je on pitao. U automobilu je još bio, dakako, vozač, bio je i njegov tajnik, sada kardinal Dziwisz. U nekom vremenu on kao da je bio malo odsutan od onoga što smo mi pričali. Nekako sam imao osjećaj da je upravo bio u nekoj dubokoj nutarnjoj vezi i s Bogom, a isto tako i s nama. On je gledao i pejzaž, divio se i postavio mnoga pitanja koja pamtim.

Možemo li se malo vratiti u vrijeme koje je prethodilo beatifikaciji? Kako je i zašto odabrano nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici za taj događaj 3. listopada 1998.?

Možemo reći da se Marija Bistrica nekako nametnula sama po sebi. Tamo je hodočastio kardinal Alojzije Stepinac, Mariju Bistricu je Ivan Pavao II. više puta spominjao, izrazio želju da ju pohodi… Marija Bistrica je mjesto kamo rado dolaze vjernici, kamo hodočaste, a računali smo da će za tu prigodu, na to slavlje doći mnogo ljudi s velikom ljubavlju. I zato se Marija Bistrica jako nametnula i odlučili smo tako. To je velika simbolika. U Marijino svetište dolazi Marijin hodočasnik Ivan Pavao II., dolazi proglasiti blaženim hodočasnika Gospi Bistričkoj.

Uzoriti, sjećate li se godina prije te 1998.? Kada je uopće odlučeno: sada idemo s beatifikacijom?

Recimo, te 1998. godina, krajem 1997., već se nekako naznačavalo da će tada doći do beatifikacije. Jedan od vanjskih znakova koji nije toliko ni pravni, ni proceduralni bilo je upravo to što je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger preuzeo slavljenje mise u [Papinskom hrvatskom] zavodu sv. Jeronima o obljetnici smrti kardinala Alojzija Stepinca. On je slavio u nedjelju poslije Stepinčeva, 15. veljače. Ja sam isto bio na toj misi i, kad je on to preuzeo i održao onakvu propovijed, onda je bilo jasno da je beatifikacija tu. Znamo koji položaj je on imao tada u Crkvi i kada je on nastupio, onda je to bila jedna vanjska sigurnost. Bilo je više susreta u prvom dijelu 1998. godine i u Kongregaciji za proglašenje blaženika i svetaca – ja sam isto tada bio više puta u Rimu. Na rođendan blaženog Alojzija Stepinca 1998. godine službeno je objavljeno da će beatifikacija biti 3. listopada.

Ali, evo, već negdje u trećem mjesecu je bilo jasno da će doći. Jedino se tražio datum i na početku se mislilo da će možda to biti 11. listopada. To je dan kad je izrečena presuda na montiranom procesu kardinalu Alojziju Stepincu. Sveti Otac nije mogao tog dana jer je tada imao kanonizaciju Edith Stein i on je predložio 3. listopada. A 3. listopada ima veliku simboliku jer je upravo na taj dan 1946. kardinal Alojzije Stepinac održao povijesni govor na sudu. Kada je trebao progovoriti o svojoj obrani, kad je trebao izreći riječ obrane, on nije sebe branio, nego zapravo izrekao riječi koje su bile na neki način dugoročne i jedan proglas onoga za što je on živio i što je on činio. To je bila, na neki način, riječ koja je indirektno izrekla presudu na procesu. Tako da je taj dan, kad je bl. Alojzije održao povijesni govor, postao upravo dan njegove beatifikacije. Kao da je sam sebi pripremio beatifikaciju.

Ali je zasigurno pripremio beatifikaciju i u srcu vjernika. Spomenuli ste da ste godinu dana prije Vi svečano preuzeli Zagrebačku nadbiskupiju i zapravo ste došli u Stepinčevu Crkvu koja se polako otvarala. Prije 1990-ih se o bl. Alojziju nije moglo javno govoriti, odnosno, bilo je mnogo opasnosti za svećenike i za vjernike, ali u obiteljima se ta tema doista čuvala. Koliko je bitan taj put u srcima vjernika, koji je bio svojevrsna priprema za beatifikaciju?

Sigurno da je on bitan, a to je zapravo sensus vjernika koji je osjetio da je među nama svetac. To su vjernici, možemo reći, od blažene smrti kardinala Alojzija Stepinca stalno nosili u svom srcu i zbog toga je to nešto što je niklo u narodu. Dakako da ovdje treba sa svim poštovanjem spomenuti i blažene uspomene kardinala Franju Kuharića. On je uistinu jako zaslužan da se očuvala memorija na taj način o kardinalu Stepincu. Osobito su znakovite njegove propovijedi na godišnjicu smrti našega nadbiskupa Stepinca. To su bile posebne propovijedi, to su bila posebna događanja koja se više gotovo i ne mogu ponoviti.

To je bilo u vrijeme komunizma kada se o Stepincu nije smjelo govoriti, kada je onaj koji je nešto o njemu rekao bio u opasnosti da bude suđen i da ode u zatvor. Kardinal Franjo Kuharić je uspio svake godine održati povijesni govor, povijesnu propovijed. Katedrala je bila puna, puno ljudi na trgu. Dolazili su vjernici, ali su dolazili i oni koji su željeli čuti slobodan glas jer to je bio glas slobode u vrijeme komunizma. I to je ono od čega se gotovo živjelo. Ljudi su rado čekali te propovijedi. Ljudi su o njima govorili. Mi smo ih tražili, nije tada bilo sredstava komunikacije kao danas da ih se odmah dobije, ali one su se prenosile. Njih su slušali i oni koji su se bojali jer su znali da je tu jaki glas i da se tu nešto događa. Tako da je zapravo beatifikacija (i sve što još slijedi) kardinala Alojzija Stepinca bila pripremljena u srcu vjernika tijekom čitavog tog vremena. Ona se pripremala, ona je rasla, ona je bila na neki način glas vjerničke slobode u vjerničkom narodu.

Vrjednujemo li mi danas doprinos kardinala Franje Kuharića? Zaista, živjelo se od toga od Stepinčeva do Stepinčeva. Taj tihi glas i ta neprestana prisutnost danas blaženika bila je i snaga hrvatskoga naroda. Dolazi li sad još vrijeme da prepoznamo hrabrost i svetost kardinala Kuharića?

Sigurno. Sigurno je i on je u tom vidu zaslužan jer je živi svjedok. On je svjedok, on je nosio iskustvo susreta s blaženim Alojzijem i on je na neki način imao iskustvo koje je doživio. On je bio zajedno s njime. Njega je bl. Alojzije Stepinac zaredio za svećenika.

Jeste li, Uzoriti, kad ste preuzeli službu zagrebačkog nadbiskupa imali prilike susresti se i sa zemnim ostatcima, onim što je ostalo od kardinala Alojzija Stepinca? Poznato nam je, naime, da su njegovi neprijatelji željeli i tijelo uništiti da nakon smrti ništa ne ostane. Čak su mu uzeli i srce.

Jesam i kao biskup, još prije nego što sam preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa. Jer kad se pripremao sadašnji grob, odnosno smještaj ostataka blaženika u grob na mjesto koje je pripremljeno, bili smo (biskupi) na jednom sastanku ovdje u Zagrebu, Stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK), pa nam ga je kardinal Kuharić želio pokazati. Tada smo bili sasvim blizu zemnih ostataka. Bilo je to prije nego su smješteni na ovo mjesto. Dakako da je to sveto mjesto. Grob bl. Alojzija u zagrebačkoj katedrali je grob hodočašća. Tamo se dolazi tijekom cijele godine i zato je to posebno mjesto. Ono je na neki način središte bl. Alojzija. Evo, nakon potresa je katedrala nažalost zatvorena, ali se duboko nadamo da ćemo možda već ovog Božića moći ući u jedan dio katedrale da se tako približimo i grobu bl. Alojzija.

Bez obzira što je tijelo, odnosno zemni ostatci, trenutno zaštićeno, osjeća se da ovdje kuca Stepinčevo srce.

Da, ono je tu i ona njegova: „Ja ostajem.“ On je ostao. Ostao je sa svojim narodom i on ostaje. To je sigurnost našeg naroda i sigurnost Crkve u hrvatskom narodu.

Jeste li Vi osjetili tu sigurnost da imate zagovornika kao zagrebački nadbiskup u 26 godina službe? Da imate nekoga tko Vas na nebu zagovara u izrazito izazovnim vremenima?

Jesam. I bilo je nekih momenata veoma vidljivih kad sam zbilja osjetio prisutnost bl. Alojzija.

I kako nas ono njegovo geslo „U tebe se, Gospodine, uzdam“ vodi k Isusu. No, ne smije nas obeshrabriti to što se dogodilo razotkrivanje zla u njegovomu životu jer Bog je uvijek jači. Vratimo se još kratko onomu što ste rekli – da je propovijed kardinala Ratzingera 15. veljače 1998. u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu dala naslutiti da beatifikacija kreće. Među ostalim, poznato je da je kardinal Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., govoreći o Alojziju Stepincu kao uzoru, afirmirao temu Stepinca kao čovjeka savjesti, a onda kada je bio u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu 2011. rekao je: „Ako se, naprotiv, savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, te mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.“ Po Vašem mišljenju, uzoriti Kardinale, što bi nam bl. Stepinac kao čovjek savjesti mogao reći danas? Naime, kad čitamo njegove propovijedi, kao da su pisane jučer, prekjučer, za ovo naše vrijeme.

To je upravo i tada kardinal Ratzinger, i poslije kao papa Benedikt XVI., naglasio. Uvijek je Stepinca povezivao sa savješću. Kako je on čovjek kršćanske savjesti, svjedok kršćanske savjesti. Možemo reći da je, na neki način, to poruka koja struji sa Stepinčeva groba. Savjest i nada. U tebe se, Gospodine, uzdam. To su dvije poruke koje struje stalno. I to što je papa Benedikt, kad je bio ovdje i u Hrvatskom narodnom kazalištu, o tomu govorio, a to je spomenuo na drugi način i u katedrali kada je pohodio grob, naglasio upravo tu savjest kao poruku koju daje Stepinac.

To je poziv i svima nama. I mi se možemo pozivati na bl. Alojzija i u životu, ali pravo ćemo ga slijediti ako stalno ispitujemo svoju savjest i ako želimo slijediti glas savjesti, savjesti koja je dobro formirana. To je poruka koja je jako aktualna i danas. Ako smo ljudi savjesti, onda ćemo činiti ono što čovjek u savjesti čini, ali nećemo činiti ono što je nevaljalo pred Bogom i pred ljudima. Itekako je to za sve nas stalna poruka i na to nas stalno poziva bl. Alojzije i to je vodilja za naš život. Ako živimo po svojoj savjesti, i ako se nadamo od Boga, bit će dobro. Nema straha. Ni za Stepinca nije bilo straha. On je bio miran i u zatvoru i u zatočeništvu. Bio je miran jer je bio siguran da je u miru s Bogom, da mu to savjest govori i da ima nadu da će na kraju Bog pobijediti.

Mislite li da je baš to, glas savjesti, i prilika za naše društvo, za vraćanje kvalitete odnosa, služenja, obiteljskog života, društvenog života?

Odatle sve počinje. Upravo je to ono na što nas poziva i blaženik, a to je zapravo i poziv evanđelja – slijediti Boga po glasu ispravno formirane savjesti.

Često ste, osobito u propovijedima na Stepinčevo, citirali njegove propovijedi, uzoriti Kardinale. Birali ste teme koje su aktualne i danas. Možemo li govoriti o usporedbi vremena? Je li u Stepinčevo doba, kada je on bio nadbiskup, bilo teže negoli danas? Odnosno, i ovo naše vrijeme ima nekakve slične izazove, samo pod nekim drugim nazivom…

Mogu reći da nisam previše birao teme, nego sam pokušao uvijek, osobito kad sam trebao održati propovijed na Stepinčevo, vidjeti što bi nama Stepinac danas poručio. U konkretnim pitanjima, u konkretnim izazovima, u konkretnim problemima. I to je bio zapravo način kako sam pristupao u pripremi onoga što se treba reći na Stepinčevo jer znam da je velika odgovornost govoriti tada, na taj dan, kao njegov nasljednik.

Ali čini mi se da ste baš tim propovijedima na Stepinčevo ostvarili ono što je Ivan Pavao II. rekao u Mariji Bistrici, da nam Stepinac, blaženik, bude duhovni kompas. Dakle, u društvenim, privatnim, obiteljskim izazovima – slijediti njega.

To je jer je Stepinac upravo to. On nam stalno može svjedočiti. A zašto? Zbog toga što je on bio čovjek Božji. Tako da je on svjedok onoga što je vječno. A što je Božje, to traje. Stoga je Stepinac stalno aktualan. Njegove su propovijedi i danas, kako ste spomenuli, toliko aktualne, toliko su konkretne za naš život da ih treba uzeti u ruke i čitati i razmatrati.

Na svako Stepinčevo posebno ste izdvojili određeni naglasak za taj trenutak. Međutim, zbirka Vaših propovijedi ima prekrasan naslov „Baština koja obvezuje“. Možete li nama vjernicima, Crkvi u Hrvatskoj i hrvatskom narodu danas reći po čemu je Alojzije Stepinac baština koja nas obvezuje, što konkretno trebamo činiti?

To je zbirka koja sadrži, čini mi se, prvih deset propovijedi na Stepinčevo. Stepinac jest za nas dragocjena baština i ako netko ima nešto što je dragocjeno, onda to treba držati, čuvati i nositi. Zato je to baština koja nas obvezuje. Mi ne možemo reći da danas u našoj Crkvi možemo kršćanski živjeti, a da se nekako ne suočimo s onim što nam je ostavio bl. Alojzije jer je on bio čovjek poslan od Boga u određeno vrijeme i on je zbilja jedan veliki dar nama, našoj Crkvi od Boga.

Dopustite mi još kratko vraćanje u taj 3. listopada 1998., Mariju Bistricu i onaj trenutak kada je Papa proglasio blaženim Alojzija Stepinca pa se skinuo zastor sa slike koja pokazuje blaženika. I danas je prisutna u crkvi na otvorenom. Što ste Vi u tom trenutku mislili? Bio je pljesak naroda, bilo je oduševljenje, magla se razišla, sunce je na trenutak izašlo. Dakle, spojili su se nebo i zemlja. Kako ste se vi tada osjećali? Baš u tom času predstavljali ste nas, narod pred Svetim Ocem.

To je trenutak koji se ne zaboravlja. S njim se živi i od njega se živi. Tako da je to bio trenutak neba na zemlji.

Unatoč tomu što je tom trenutku prethodila poruka iz Evanđelja: „Ako pšenično zrno ne umre pavši na zemlju, ne donosi obilat rod.“ Zašto nas prate ti trenutci umiranja, odbacivanja, konkretno u slučaju Alojzija Stepinca, montiranog procesa, a nije bio kriv?

Isus Krist – ni on nije bio kriv pa je završio na križu. Tko slijedi Isusa, istim će putom ići.

Uzoriti, dopustite nam malo još vraćanje u Vaš život. Kada ste Vi prvi puta došli s blaženim Alojzijem Stepincem kao čovjek, vjernik, svećenik?

Teško je reći kada. Sjećam se jednog trenutka kada je moja pokojna baka došla k nama jer je živjela u drugoj kući. I ona je rekla: „Sad je zvonilo, sigurno je umro ili Papa ili kardinal Stepinac.“ Znači, jedna obična žena je osjetila kao vjernica da su Papa i Stepinac nešto veliko u Crkvi. Umro je tada papa Pio XII., to je bio listopad 1958. godine, tada sam imao devet godina. Od tada svjesno znam, a kada prije, ne znam, ali to mi je duboko ostalo u sjećanju. Upravo to kako su ljudi pratili Stepinca i vjerovali da je on nešto veliko, da je on stup, oslonac našeg kršćanskog života.

Bez obzira na to što je bila 1958. godina kada je bio u Krašiću u kućnom pritvoru i nije mogao među narod, ali je narod bio uz njega?

Narod je bio, narod ga je osjećao. Ne samo Zagrebačka nadbiskupija nego i široki hrvatski narod. Mogu reći i to da sam 1970. godine bio u vojsci u Peću i ja sam, kao mladi student iz Rijeke iz bogoslovije, kad sam došao u vojsku, pisao Glasu Koncila da mi šalju na tu adresu Glas Koncila. Dobivao sam ga redovito u vojsci. Godine 1970. Glas Koncila je u veljači objavio jedan članak koji je donio prijevod što ga je L’Osservatore Romano, vatikanski dnevnik, objavio povodom 10. obljetnice smrti bl. Alojzija.

Kako se kod nas nije moglo pisati, onda je Glas Koncila smatrao: „Objavit ćemo to, nekakvi su odnosi između Vatikana i tadašnje države, možda će nam to uspjeti.“ I taj Glas Koncila je bio zaplijenjen. Tada sam bio na vojničkom dopustu kod kuće i nisam mogao to vidjeti, ali znao sam da je zaplijenjen. Vratio sam se u Peć i ondje me je u pošti čekao taj Glas Koncila. Tako da, onaj koji nisam mogao doma, dobio sam ondje. Međutim, uzeo sam ga, radosno pročitao i ostavio sam ga gdje sam ga ostavio, jer je još bio jedan krug vojnika koji su uzimali Glas Koncila, ali ja sam ga uvijek ostavljao ispod jastuka. Tako da nisam nikomu dao – tko ga je uzeo, uzeo.

I nakon što sam se vratio, nakon pet dana, dobro se sjećam, došla je kontrola i željeli su kontrolirati što imam u tom vojničkom ormariću. Između ostalog su našli Glas Koncila. Gledaju, uzeli su to zadovoljni i rekli: „Vidjet ćeš što će se dogoditi.“ Otprilike tako. Drugog dana su me zvali. Tražili su što je tu protiv države, samoupravljanja i tako dalje. Ali, bez obzira na to sve što se dogodilo, tada su promijenili  – ja sam bio već kao vojnik koji je odslužio stanovite mjesece pa sam bio u biblioteci. Morao sam opet poći na obuku, redovitu, kako su ju zvali, s početnicima.

Na kraju, kad sam završio vojni rok, drugi iz klase su otišli doma, a ja sam zbog toga morao ostati dva dana u vojnom zatvoru. Nisam znao koliko će to trajati, kad su odlučili. Rekli su: „Rekli su moraš tamo.“ To su pročitali sve službeno i ta dva dana su jako dugo trajala. Nakon dva dana su me pustili s negativnim karakteristikama vojske, tako da sam i tu doživio na neki način, tijekom služenja vojnog roka, blizinu kardinala Stepinca.

Baš u tim trenucima kad je čovjek zatvoren, ne može nikud, misli dolaze… Jeste li se tada još više povezali s njim?

Je, to je sigurno bilo. Čovjek je tada mlad i tako. Ovi su rekli, kad su me poslali tamo, da može biti godina i dvije – valjda su me htjeli malo prestrašiti. Ali dva dana sam boravio. Drugi su išli doma, a ja sam ondje čekao.

I nakon toga – Vaš odnos sa Stepincem, odnosno krugovi gdje se razgovaralo, bogoslovija, kasnije Rim…

Nakon toga, kad sam prvi put došao u Zagreb, išao sam odmah na grob bl. Alojzija.

Reći mu da je sve dobro prošlo i: „Hvala“? Kasnije ste otišli i na studij i dalje Vas je služba vodila drugim putovima gdje ste imali prilike susretati najviše dužnosnike, službenike Crkve, kako u hrvatskom narodu, tako i u svijetu. Koliko ste imali prilike govoriti istinu o bl. Alojziju?

Susretao sam, osobito kao zagrebački nadbiskup, mnoge kardinale i druge odgovorne u Crkvi. Ono što me je zadivilo, mnogi su svjedočili (tada su već bili u odraslim godinama) da su za vrijeme studija redovito pratili proces koji se odvijao u odnosu na kardinala Stepinca. Mnogi su se upoznali u bogoslovijama s kardinalom Stepincem. To je spominjao više puta i kardinal [Jean-Louis Pierre] Tauran, kardinal [Joachim] Meisner i mnogi drugi. Zadivilo me koliko je kardinal Stepinac bio prisutan u Crkvi izvan Hrvatske. Iako se o njemu nije smjelo i moglo govoriti ovdje, on je bio prisutan vani, o njemu se pisalo i pratili su ono što se s njim događa. Bio je, na neki način, iz zatvora, iz zatočeništva, svijetli uzor mnogima koji su bili na putu prema svećeništvu.

I druge komunističke zemlje su imale slične sudbine što biskupa, što svećenika, uopće Crkve kao takve pa se nekako razumjelo bez mnogo riječi.

Jest, ali ovo je bilo čak na Zapadu. Na Zapadu se pratilo ono što se događa na istoku Europe u tom socijalističkom bloku.

A u novije vrijeme Vi ste osobno bili na različitim službama baš na razini Europe i Europske unije. Koliko je sada on živ? Mi govorimo o Stepincu kao čovjeku savjesti, čovjeku jakog karaktera, čovjeku vjernosti Crkvi, Petrovu nasljedniku. Danas smo svjedoci da se baš te temeljne vrijednosti pomalo rastaču.

Da, sigurno da je on itekako aktualan danas i treba se, ne samo vratiti njegovim porukama, nego živjeti i svjedočiti ono što je on u ono vrijeme i na onaj način svjedočio i govorio.

Dakako da je poznato da je Stepinac bio kriv jer nije htio ostaviti Crkvu u Hrvatskoj, hrvatski narod, nije htio odvojiti ovo naše crkveno biće od Vatikana i od Petrovog nasljednika i, prije svega, od Isusa Krista kao svoga središta. Dakle, Crkva nije ljudsko sredstvo nego Božje otajstvo na zemlji. Koliko smo mi danas svjesni te presudne odlučnosti zbog koje nije želio popustiti tada pred ponudom vlasti?

To je zapravo ta velika Stepinčeva poruka. Treba ustrajati, treba ostati na liniji Božjih zapovijedi i treba slijediti glas savjesti. To je njegova poruka i upravo tu je njegova aktualnost. On je tu onaj koji nam danas svjedoči i koji nam danas pokazuje primjer.

Uzoriti, jeste li primijetili reakcije i promjene u hrvatskom društvu nakon Vaših propovijedi na Stepinčevo? Nije tajna, dirali ste i neke teške i bolne društvene teme. Dakako, išli ste i u bit obitelji, u obranu života, u kulturu, u pravo na vjerski odgoj roditelja, dakle da roditelji odlučuju, hrabrili ste vjernike. Kakav je bio odjek tih Vaših propovijedi?

Ja vjerujem u moć sjemena, što kaže i Evanđelje. Ako se sije, sigurno će donijeti plod. Teško je nama odmah vidjeti i ne možemo mi vidjeti gdje nešto donosi plod. Ali kad se sije dobro sjeme ono će sigurno donijeti i plod.

U Božje vrijeme, ne naše, je li? Naše je zalijevati.

Tako je, i sijati.

I sijati, dakako. Dopustite mi sada pitanje, odnosno osvrt na to da svaki svetac nakon kanonizacije prelazi okvire jednoga naroda i mjesne Crkve. Tako se nadamo da će biti jednoga dana sa sada blaženim Alojzijem Stepincem. Kada bude svet, bit će darovan sveopćoj Crkvi. Kako provesti ovo vrijeme čekanja kanonizacije?

Sigurno tu ima mnogo pitanja i s pravom. Odnosno ljudski govoreći, mi smo i nestrpljivi, ali Božje strpljenje je veliko. S te strane mi znamo da je proces do kanonizacije na samom kraju. Završeno je ono što je trebalo učiniti. Čekaju se još posljednje odluke i s te strane mi smo u tom nekom iščekivanju. Postavljam pitanje zašto trebamo toliko čekati. Možda je upravo važnije pokušati ostati u tome iščekivanju. Do kanonizacije će doći, ali kada, kao što je rekao svojevremeno i kardinal [Pietro] Parolin, doći će u Božje vrijeme. Ona će se dogoditi, ali kada… Na nama je da ju očekujemo. Sigurno će do nje doći.

Mi imamo Stepinca, imamo blaženika, imamo zagovornika, a kad će se dogoditi taj drugi korak, mi ne znamo. Ali će se dogoditi. Moramo i mi vjerovati Stepinčevom vjerom da će do toga doći.

Mogu reći i da sam bio u komisiji koju je želio papa Franjo. Na sastanku te komisije, koja je imala za predmet upravo razmatranje života i djelovanja bl. Alojzija Stepinca, nikad nije došao nijedan znanstveno valjani dokument koji bi osporio kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. To mogu reći, to se nikad nije prezentiralo. A mi smo u vremenu iščekivanja. Znamo da će u Božjem vremenu doći i do kanonizacije.

Mnogi vjernici pitaju u ovom vremenu iščekivanja smijemo li se bl. Alojziju moliti kao svetcu, jer mi vjerujemo u njegovu svetost.

Tko je blažen, on je i svet kod Boga. Tako da je samo pitanje proglašenja svetim, kanonizacije na planu opće Crkve.

Također je primjetno u ovom vremenu iščekivanja kanonizacije da znanstvenici rade, pripremaju znanstvenu podlogu za mnoge klevete koje su desetljećima bile konstruirane bez pravoga temelja. Mnogo se prevodi. Stranci, stručnjaci otkrivaju Alojzija Stepinca, uče hrvatski jezik, proučavaju dokumente. Ustvari, da ovog čekanja nije bilo, ne bi Stepinac niti osvojio svijet kao što ga osvaja sada.

Svako vrijeme je od Boga darovano. I ovo je vrijeme darovano od Boga. Iako možda ne znamo sve razloge, trebamo duboko vjerovati da je Bog s nama i sada.

Što mislite, što bi bl. Alojzije odgovorio sada na vjerničko pitanje: „Kada će ta kanonizacija“?

Mislim da je to naše pitanje, a ne njegovo.

I da to nije njegov interes. Zapravo je njegov interes spasenje duša svih nas. Uzoriti, za kraj ovoga našeg susreta uz 25. obljetnicu beatifikacije kardinala Stepinca, što biste poručili našim gledateljima i slušateljima s obzirom na to da je važno pamtiti povijesne trenutke, jer, kako rekoste, od njih se živi?

S jedne strane, upravo bih naglasio ono što sam već i spomenuo do sada u ovom razgovoru. Mi imamo bl. Alojzija. Njega se treba držati, u njega se treba ugledati i njega životom slijediti.

I ponoviti s njim: „U tebe se, Gospodine, udam.“ Uzoriti, hvala što ste nas primili u svomu domu i što ste izdvojili ove trenutke za slušatelje Hrvatskog katoličkog radija i naše pratitelje na Hrvatskoj katoličkoj mreži.

Hvala lijepa. Ponovno pozdrav svima i sve pozivam da se još više ugledamo u bl. Alojzija.