Zakoni – kamen spoticanja osoba s invaliditetom?

Tomislav Kanić prerano je rođen 26. siječnja 1995. u Zagrebu, zbog čega je završio u inkubatoru. Sa šest mjeseci, zbog pogrješke osoblja, inkubator je ostao bez kisika, a Tomislav je jedva ostao živ. Dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza, odnosno moždana kljenut. 

Riječ je o stanju koje odlikuje loša kontrola mišića, ukočenost (spazam), paraliza i druge neurološke manjkavosti koje nastaju uslijed oštećenja mozga tijekom trudnoće, za vrijeme i poslije poroda, odnosno prije pete godine života. Cerebralna paraliza ne ulazi u kategoriju bolesti niti napreduje, a pogađa jedno ili dvoje na 1000 djece. Vjerojatnost za cerebralnu paralizu deset je puta veća kod nezrele novorođenčadi i kod vrlo male dojenčadi (usp. CEREBRALNA PARALIZA, Medicinski priručnik za pacijente).

Kao osoba s invaliditetom, Tomislav svjedoči kako se dosad susreo s radnim predrasudama i "čudnim pogledima" ljudi. U nekoliko navrata čak je doživio ismijavanja, posebice među zajednicom u kojoj je odrastao. S druge strane, doživljavao je i sažalijevanje, ali kao najveći izazov s kojim se susreo ističe neprihvaćanje njega kao osobe. Zbog toga što je prikovan za kolica i što u mnogočemu ovisi o pomoći drugih, svijet na njega i slične osobe gleda nekim čudnim očima.

No, postoji netko tko je uvijek bio tu za njega – Bog i njegovi roditelji, posebice majka, za koju kaže da je na sebe preuzela najviše tereta, dok je otac bio više "džoker s klupe". Roditelji su mu dakle bili veliki oslonac u životu i neumorno su se borili i s birokratskom hobotnicom kako bi zajedno mogli ostvariti svoja prava.

Ta borba nije bila nimalo laka. Njegova majka nikako nije uspijevala dobiti status odgajatelja. Bila je primorana napustiti svoj posao i ostati kod kuće kako bi se mogla skrbiti o Tomislavu. Sve to vrijeme otac je naporno radio i zarađivao za cijelu obitelj. Uza sve to, nastao je i zakonski problem kad je Tomislav trebao pohađati IX. gimnaziju u Zagrebu po prilagođenom programu.

Bilo je još tu mnogo problema, a Tomislav navodi vlastiti primjer iz 2018. godine, kada je iznenada i neočekivano izgubio osobnu invalidninu, koja ni tada nije bila visoka.

"Na temelju osobnog vještačenja putem mobitela, izgubio sam osobnu invalidninu. Samo su me nazvali i nakon nekoliko minuta razgovora sve je bilo riješeno", objašnjava Tomislav. 

Ali, ni tu njegova borba nije završila, pa je nakon više od dvije godine ponovno ostvario pravo na osobnu invalidninu. Sve te pravne i zakonske nelogičnosti Tomislava rastužuju i dovode ga u osjećaj beznađa i frustriranosti.

"Čini mi se da političari gledaju na osobe s invaliditetom kao na brojke. To rade i mediji. Premalo smo zastupljeni u medijima. Gledaju na nas kroz prizmu invaliditeta, a ne kao na osobe s istim potrebama", požalio se Tomislav.

Bez obzira na sve zakonske probleme i nerazumijevanje medija i društva, Tomislav uživa u onome što voli, a to je boćanje za osobe s invaliditetom. Budući da dolazi iz obitelji sportaša, zanima ga sportsko novinarstvo, stoga bi jednoga dana želio raditi u tom području. Na njegovu putu želimo mu puno sreće koja će mu, uza sve zakonske zavrzlame, itekako trebati.

*Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike ''Vrijediš više'' jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.