Zašto uopće govoriti o Domovinskom ratu

Na početku niza članaka koji ćemo objaviti o Domovinskom ratu valja zapitati se zašto uopće govoriti o toj temi, naime nije li - kako sve više ljudi misli – Domovinski rat stvar prošlosti te tamo treba i ostati, budući da je počesto izvor neslaganja. U vrijeme kad se dijelimo po tolikim osnovama, počevši od političke pa sve do one naizgled manje bitne poput pitanja za koji nogometni klub netko navija, nije li teška tema rata koji je završio prije trideset godina zapravo suvišan teret koji naprosto valja odbaciti? Isprva se to može činiti sasvim razumnom predodžbom, no evo nekoliko stvari o kojima bismo trebali promisliti smatramo li da imamo intelektualnog poštenja.

Prvo, začuđuje sama pomisao odbacivanja nečega jer je uzrok podjela, budući da se danas često verbalizira kako je pluralnost mišljenja nešto po sebi dobro te je nadalje čak i poželjno biti drukčiji, pa se onda razlikujemo (dakle, dijelimo) raznim individualnim odabirima. Od spomenutog političkog svjetonazora i uostalom svjetonazora općenito, preko odijevanja i glazbe pa do kluba za koji se navija, ljudi se ponose svojom drukčijošću, tj. time što, primjerice, imaju uvjerenja koja smatraju ispravnima, glasaju za stranku koja po njihovu mišljenju radi pošteno, slušaju određenu vrstu glazbe, navijaju za neki klub iako možda i ne prate njegove utakmice, itd. Zašto se onda jednu povijesnu činjenicu želi potisnuti jer tobože uzrokuje podjele? Različita viđenja toga što smo i tko smo postojala su davno prije njega.

Svakodnevne stvari poput odabira glazbe i sportskog kluba netko bi mogao nazvati nebitnima, štoviše, infantilnima, no ne dajmo se zavarati: riječ je o pitanju identiteta, a on je za našu temu srž stvari. Spomenuti primjeri dijelovi su mozaika kojim osoba, sebi kao i drugima, često i nesvjesno, odgovara na pitanje „Tko sam?“, a to pitanje staro je koliko i čovjek. Identitet je igra dvaju elemenata u nama, podjela i srodnosti s drugima koji nas okružuju. Osobni identitet pronalazim isprva u opreci prema drugima, tamo gdje uviđam da ja nisam drugi, da sam drukčija, zasebna jedinka, pa bilo to i s obzirom na klub za koji eventualno navijam. Znamo da ima osoba koje gotovo instinktivno ispale da navijaju za Dinamo ili Hajduk, ili neki treći klub, a ne znaju nabrojati 5 igrača iz početne jedanaestorice. Što se tiče kolektivnog identiteta, on se formira uviđanjem podudaranja s drugima koji su poduzeli isti izbor pa ih tako doživljavamo kao „svoje“, čime se formiraju „mi“ i „oni“. Odatle i tolika snaga formiranja skupine, bilo to na dobro ili loše. Ugrubo, dobar primjer prvog je civilizacija, a drugog psihologija mase vidljiva pri huliganskim ispadima navijačkih skupina. U krajnjoj liniji dakle, neko društvo koje odlikuje snažna kohezija ima iste glavne vrijednosti, poput primjerice društvene odgovornosti, te stremi prema istim ciljevima, što, ako je ta kohezija dobro usmjerena, za sve njegove članove rezultira boljim svakodnevnim životom na svakom planu, od infrastrukturnog do kulturnog.

Uzevši u obzir taj kontekst, govoriti o istini Domovinskog rata nije samo izlišno, već i nužno. Predstaviti stvari onakvima kakve jesu može izazvati neslaganje, no ono je praktički svuda prisutno te ga se prihvaća kao općepoznatu datost. „To je jednostavno tako“, reći će mnogi. No povrh svega neosporna je činjenica da je upravo u tom Domovinskom ratu na djelu bila najsnažnija kohezija hrvatskog naroda u modernoj povijesti. Kako kažu neki od očevidaca i sudionika: „Kasnije jednostavno iz razloga one ideje zbog koje sam krenuo u Domovinski rat, a to je obrana, zaista obrana Hrvatske, to vas je onda i vodilo naprijed“ [1]; „Imali smo (...) oružje na koje agresor nije računao. Imali smo snagu domoljublja, imali smo zajedništvo kakvo nikad više valjda nećemo postići u ovoj državi“ [2].

Nažalost, nakon ponovne uspostave mira taj elan se spletom nesretnih odluka i okolnosti izgubio, što pak rezultira ravnodušnošću mnogih koji čuju netočne informacije. Dakako, vrijeme je jedan od čimbenika. Drugi su sjećanja i prenošenje istih brojnim neovisnim kanalima, od kojih su najznačajniji svakako rodbinski i poznanički odnosi, a u posljednje vrijeme i nesaglediv rast društvenih mreža, koje svakom, stručnjaku kao i neupućenom, daju jednake alate za širenje informacija, bili ti prikazi točni ili ne.

Andriana Benčić Kužnar i Julija Barunčić Pletikosić tako navode iskaz dvaju očevidaca od kojih jedan kaže kako je rat počeo ubojstvom Saša Gešovskog, dok drugi navodi da je sve započelo ubojstvom Josipa Jovića. Podsjetimo, Gešovski je stradao prilikom eskalacije nemira na prosvjedu koji je organiziran zbog ubojstva dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu selu. [3]

Naravno da se nikoga ne može uvjeriti pukim prezentiranjem činjenica, već je bitan faktor i volja za sagledavanjem stvari iz drugih perspektiva, a onda za prihvaćanjem onog narativa koji se čini najispravnijim. No činimo ono što možemo i stoga ovaj niz.

*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

________________________________________

[1] Andriana Benčić Kužnar – Julija Barunčić Pletikosić, Domovinski rat kroz sjećanja neposrednih sudionica i sudionika, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, A. Benčić Kužnar – J. Barunčić Pletikosić (ur.), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2024., 207.
[2] Isto, 208.
[3] Isto, 204-205.