Dijaspora – sjeme i srce koje želi i čeka

Zašto izumire narod koji se deklarira poštovateljem obitelji i u istraživanjima je stavlja na vrh vrednota? I zašto se iseljava narod iz zemlje čiji prirodni resursi i upravljačke strukture čeznu za umom i rukom koji bi je oplodili, svi su nam alati i realne pretpostavke na dlanu? Prvo mjesto u nedostatku kako to učiniti, dijele ne-volja i ne-znanje.

Nema točne evidencije o generacijama Hrvata koje žive u svijetu

Ljeto je po boravku hrvatske dijaspore u zemlji svojih korijena poticaj za isto takvu vruću temu koja po želji ljudi preko oceana godinama želi biti dvosmjerna. No, kapital tog (preko)oceana u zemlji matici tretira se, odnosno ignorira, kao močvara. Hrvatska služba toliko brine o svojim državljanima, da nema niti točnog podataka koliko ljudi je otišlo, nego se prepušta nagađanju i procjeni. Kad u situaciji (regularne pretpostavke koja do toga ne bi trebala dovesti), iz kuće ode, pobjegne ili te napusti dijete ili neki član, prijavi se i registrira odlazak, nestanak; pitaš se o uzrocima, pozivaju se nadležne ustanove da se utvrde okolnosti. Ovdje u ciklusima odlaze cijeli „dijelovi“ naroda, i ništa. Najveći broj zemalja nema više od 10 % iseljenih u odnosu na svoj ukupan broj stanovnika. Hrvatska pak, razmjerno svom matičnom broju, ima najveću dijasporu među europskim zemljama (gotovo 100 % iseljenih u odnosu na ukupan broj stanovnika). Bilo to ekonomski razlozi do Drugog svjetskog rata, politički nakon njega, ili najnovije „tržišni“ u ime slobodnog kretanja ljudi i roba u svijetu kapitala. Znači li to onda da i nije pažnje vrijedno (tko bi pomislio da netko to i ne primijeti). Kamoli da se nude rješenja kako i čime vratiti izgubljeno povjerenje i obnoviti zajednicu. U konačnici, nedostatak strukturnog, sustavnog kontakta s dijasporom pokazuje da se narod i ne doživljava jedinstvenim tijelom nekog zajedničkog doma, „obitelji“, i u cjelini nema emotivne identifikacije s pripadajućom zajednicom koja stvara i dijeli vrednote i kulturu. (Dok govore da jenjava značenje nacionalnih država, multikulturalnost i tranzicija u Europi potvrđuje se useljeničkim kvotama i podizanjem zidova. Kapital iz zemlje useljenika da, ali kamo s čovjekom? Smeta na domaćem i stranom terenu. Švicarska je nudila besplatni let i honorar useljenicima koji se žele vratiti u zemlju podrijetla, uz ugovor kojim se obvezuju da se više nikad neće vratiti u Švicarsku.

Hrvati su hvaljena, poželjna i plodna radna snaga

Dok se izrađuju neki drugi registri, posljedica matrice institucionalnog nemara i u statističkom praćenju svoga migracijskog kretanja je neujednačeni broj vlastitog ljudskog kapitala. U opticaju je da je u svijetu oko dva milijuna, ili 3,8 ili gotovo četiri milijuna Hrvata. Vlada RH procjenjuje da nas izvan hrvatskih granica živi oko 3,75 milijuna. Milijun u Europi, više od dva milijuna u SAD-u i Kanadi, 500.000 u Južnoj Americi te 300.000 u Australiji i Novom Zelandu. Prvu kategoriju čine Hrvati u BiH, no oni su u toj zemlji konstitutivan narod, kojih je nakon rata 400.000. Hrvatske manjine u dvanaest europskih zemalja broje oko 350.000 pripadnika. Treća kategorija je tri milijuna hrvatskih iseljenika. Prema podacima Svjetske banke, hrvatski iseljenici u domovinu godišnje bankovnom transakcijom pošalju iznos od milijardu i pol dolara (koliko nas u jednom potezu zaduži ministar), ne računajući ulaganje u nekretnine i trošak tijekom godišnjeg odmora. Studija Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke kaže da je iseljeništvo u zadnja dva desetljeća u Hrvatsku poslalo stotinu milijardi eura. U analizi četvrt stoljeća hrvatske države i druge godišnjice EU članstva, tko pita što sa sredstvima iseljenika koji su u RH veći od svih stranih ulaganja. To je ogromni ljudski, demografski, interkulturalni i informativni potencijal koji ima znanje, iskustvo i radne navike uređenih zemalja. Lobisti su po prirodnoj vokaciji, formirani i dokazani u situacijama tržišne konkurentnosti, a ne po dekretu oca i strica.

Sustavne laži o hrvatskom iseljeniku

Osim isticanja njihovih svekolikih zasluga, kao krila koje je pomoglo priznanje i obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, desetljećima se u javnosti stvara ponižavajuća slika hrvatskog iseljenika. Da su neobrazovani, polupismeni primitivni ljudi, koji su iz najnižeg društvenog sloja napustili Hrvatsku. Ili su ekstremna emigracija sklona terorizmu, ubojice, radikalni desničari i fašisti. No, 1990.- ih, u obrani golog života od agresije zemlje u čije ime su vani „slani“, pomoć „takvih“ ljudi napredni intelektualci u Hrvatskoj bez problema su primali. U „zajedništvu“ se može biti iz različitih pozicija i interesa: jedni su pomagali ideal i htjeli državu, drugi su čuvali položaj i htjeli samoodržanje. Svoju patologiju projicirali su na druge. Komunisti su ubijali, a plašili su ljude da će se iz emigracije vratiti ustaše koji će ubijati poslušnike Tita, Jugoslavije, masovne progonitelje i zločince nad hrvatskim domoljubima od 1945. do 1990. g. Nije li sva ta terminologija i tehnika zastrašivanja potpuno identični obrazac kojeg vidimo i čujemo i danas? Nije zanemariv i stvarni strah komunističkih upravljača da će gospodarstvo preuzeti hrvatski povratnici. Danas je vidljivo u rukama sinova čijih očeva su „hrvatska poduzeća“, koliko je to proizvodnja, a koliko trgovina. U svom čistom zastupništvu proleterijata, Partija je zazirala od žuljeva motike i čišćenja staje, sustavno uništavajući poljoprivredni, ribarski, drvni i ostali proizvodni potencijal naše zemlje, ribara i seljaka. No tu je „kupoprodajnu“ vrijednost ipak poznavala, utoliko što je seoskim i inim buržujima, što je stigla, oduzimala.

Ministarstvo useljeništva RH - ulogu dokidanja odradiše i Manolić i Mesić  

U većini zemalja postoje ministarstva koja se bave pitanjima iseljeništva. Irska i Izrael primjer su učinkovite skrbi i brige o svom iseljeništvu, Irska i uspjelog povratka mnogih. Do osnivanja Državnog ureda za Hrvate izvan RH 2012. g., uz Estoniju, Bjelorusiju, Moldaviju i Kirgistan, Hrvatska među rijetkima nije imala institucionalno riješen odnos sa svojim iseljeništvom. No i taj se civilizacijski doseg razvijenih zemalja napadao argumentom o novim suludo utrošenim milijunima kuna još jednog državnog uhljebljenja. Povezanost domovinske i iseljene Hrvatske bila je iskrena, iz snažnog osobnog uvjerenja, politička strategija predsjednika Franje Tuđmana, za čijeg mandata i jest djelovalo Ministarstvo iseljeništva RH (prvi ministar iseljeništva je Gojko Šušak), u sklopu prve tri vlade RH. Peta i šesta vlada RH imaju Ministarstvo povratka i useljeništva. Od sedme vlade 2000. g., Hrvatska nema takvo ministarstvo. Aktualna događanja i javna očitovanja pojedinaca dodatno se potvrđuju i u činjenici da se u sazivu četvrte Vlade RH, Hrvoja Šarinića, predlaže ukidanje Ministarstva iseljeništva. Josip Manolić, tadašnji šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je koordinirao tajnim službama, predlaže Tuđmanu ukidanje Ministarstva iseljeništva. Razlog i nije posebno domišljat: zbog navodnih primjedbi o štetnom dojmu takvog ministarstva na strane vlade u inozemstvu. Bilo je to vrijeme vrhunca pružanja humanitarne pomoći Hrvatskoj, a hrvatsko iseljeništvo, kao kakvo naivno dijete, ipak je to neugodno iznenadilo. Iseljenici šalju tada prosvjedna pisma i Hrvatskom saboru. Vjeruje čovjek iz svijeta narodnom parlamentu. Predsjednik Zastupničkog doma Sabora bio je Stjepan Mesić. Pisma ne da nisu razmatrana, nego do sabornika nisu ni došla. Ministarstvo šaptom pade. Činjenica da je od 1991. do 1999. g. tri puta stvarano i ukidano Ministarstvo iseljeništva, pokazuje kako su Udbaši stalno denuncirali tu snagu i u tome dosljedno pleli i saplitali oko Tuđmana.

Legitimna i logična pitanja

Kako želja da se uskrati izborno pravo glasovanja Hrvata u dijaspori, podržava normu da su Hrvati izvan RH ravnopravan dio jednog i nedjeljivog hrvatskog naroda čije je interese, prava i položaj dužna i zakonom se obvezuje štititi država matica? Ako se baš ne može ukinuti glasačko pravo, može se smanjiti broj zastupnika s dvanaest na tri i broj glasačkih mjesta, oporezivati strane mirovine i nekretnine… Dr. Antun Babić, umirovljeni hrvatski diplomat, pita se je li moguće da Kina i Indija s više od milijarde stanovnika trebaju Ministarstvo za iseljeništvo, a Hrvatska ne treba! Izvan Kine živi oko pedeset milijuna Kineza, manje od pet posto Kineza, a ta država trideset godina ima snažno Ministarstvo iseljeništva. Babić ističe da su upravo kineski iseljenici najviše doprinijeli gospodarskom razvoju svoje zemlje koja im je početkom 1970.-ih godina ponudila partnerski odnos. U Armeniji s oko tri milijuna stanovnika i dva milijuna iseljenika, Ministarstvo iseljeništva vodi potpredsjednik Vlade. Može li se u nekoj zgradi Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom u Hrvatskoj, od kojih se želi uprihoditi, koje se želi stavljanjem u uporabu zaštititi, staviti u funkciju i obnoviti, a nerijetko su poput aveti hvalisava jeka gala crvenih 'promotivnih' okupljanja, osposobiti Centar hrvatskog iseljeništva gdje bi se pokazalo i radilo na kapitalizaciji svega čime raspolaže dijaspora kao potrebni, najvažniji strateški partner zemlje matice: kako izgleda podržavani život i duh u gotovo dvjesto hrvatskih katoličkih misija, dopunske hrvatske škole, knjižnice, privatne zbirke i arhiva, kulturno-umjetnička društva, nakladnička i novinarska djelatnost, sportski klubovi, snažni obiteljski odnosi. Na kojoj katedri u Hrvatskoj se izučava struktura hrvatskog iseljeništva među kojima su istaknuti svjetski znanstvenici, istraživači i inovatori, gospodarstvenici i svećenici. Iseljavanja jesu redovni fenomeni u povijesti naroda uslijed ratova, političkih preokreta i nepogoda. No velika hrvatska dijaspora koja učestalo dobiva pojačanja iz domovine, kazuje da je ne „tjera“ tek zdravi motiv profesionalnog osobnog usavršavanja, nego gospodarsko-politički paket u cjelini državne opstrukcije, prepuštenosti i nemara. I koji planski i slučajno, onemogućuje egzistenciju čovjeka u svojoj zemlji, gdje pojedinac želi i ima pravo dostojanstveno živjeti, kroz vlastiti rad se ostvarivati. Slavonija se 1950.-ih mogla naseljavati, ljude hraniti i zemlju obrađivati, ali ne i u naprednim godinama stoljeća nakon toga. Pogled na ogromni pusti hrvatski prostor ravnice, gorja i otoka, koji zjapi prazan, nenaseljen i neobrađen, vapije za dobrom voljom, a ona nađe načina, otvoriti iseljenicima područja koja su voljna obrađivati, ljude zaposliti i BDP povećati. Hrvatsko iseljeništvo želi suradnju sa zemljom maticom. No muk s ove 'druge strane' je hladan i u razmjerima ophođenja zemalja svijeta sa svojom dijasporom, nevjerojatan. U ime osjećaja za rodnu grudu, odbija ponudu vlasti svojih korijena: „Nemoj da ti bude prioritet, kome si ti opcija“. Svojim kršćanski napajanim i odgajanim duhom od strane crkvenih pastira diljem svijeta, hrvatsko iseljeništvo nepoštovanje prašta i na poziv je uvijek spremno skočiti. Ruka je pružena, ljubav se nada i čeka…

Duhovno poslanje dijaspore kao sjemena

Britanski sociolog Robin Cohen predložio je 1997. tipologiju dijaspore: žrtvoslovna (Židovi, Afrikanci i Armenci), radna (Indijci), trgovačka (Kinezi i Libanonci), imperijalna (Britanci) i kulturna (karipsko područje). Uslijed čestih povijesnih progona, Židovi su se u naprednoj babilonskoj kulturi nazvali „diaspora“ (grč. rasipanje), što znači status rasijanosti. Odredili su time svoju želju za okupljanjem naroda i nastojanje za opstankom i razvojem među drugim narodima, kako bi se oduprli asimilaciji i gubitku vlastitog identiteta. Da bi se održali, baš u sužanjstvu birali su najsposobnije ljude za rabine, gradili vjerski i svestrani odgoj i obrazovanje, osnivali razne škole i akademije. (I hrvatska dijaspora obiluje vrhunskim intelektualcima i povijesnim tumačima). Babilonsko okruženje značajno je utjecalo na razvoj židovske kulture. Javljaju se veliki proroci, nastupaju u želji istine i žeđi pravde, pa se može reći da je status dijaspore Židove unaprijedio, u stiješnjenosti tuđine njihov potencijal još više izoštrio, razvio i osposobio. U 10./11. st. Židovi su u Europi imali trinaest akademija, a drugi europski narodi nijednu.

Bog poštuje ljudsku slobodu i odabire. Priroda sjemena je da sebe lišava postojanja, a obogaćuje drugoga. Gubi „svoj prostor“ zrna, gusjenica se pretvara u leptira koji u svojoj migraciji daruje druge sredine. Hrvatska živi i to (bolno) poslanje – žrtvoslovne dijaspore; sjemena i rasipanja. Spletom okolnosti i silom prilika, osiromašuje sebe, a podiže drugoga. Sjeme i stablo/gusjenica i leptir = žrtva vlastitog gubitka, za veći rast drugoga. Koji tome, kasnije neviđenome, duguje postojanje, let, cvjetanje. A ovaj zauzvrat (pr)ima 'samo' sjećanje. Čovjek je Božji partner koji nema vezane ruke i predodređenost koja osobu lišava odgovornosti za vlastite postupke. No, i kad se nakon pada podiže, kad je i u tjesnacu, a s i Njime želi biti vođen, Bog 'svojima' sve okreće na dobro. Na osobnoj i razini naroda. Tako i stanje raseljenosti naroda koji mu je vjeran, Bog preobražava i nadahnjuje, usmjerava da se koristi za dobro. Toga smo svjedoci i u djelovanju hrvatske dijaspore u prijelomnim trenucima uspostave hrvatske države. Hrvatska dijaspora u svom cjelokupnom sagledavanju sadrži i treba pogled i te religijske, duhovne komponente. Sanjajući obećanu zemlju, i ti su ljudi, s kostima bačenima u zemlju i ljudima koji su robovali u tamnicama, cijena i „plaća“ slobode jedne zemlje i naroda, ali i izraz vlastitog nezarobljenog duha.

Ljetnih dana osobni susreti između domovinske i iseljene Hrvatske pokazuju radost, ljepotu i snagu zajedništva koje diše sa svoja oba narodna krila. Ožive zapuštena mjesta, pri čemu se stari kamen i drvo dožive arhaičnom urbanom romantikom koju u svom izgledu kopiraju suvremene tvornice namještaja i kućne opreme. Napune se trajekti i vlakovi do opustjelih otoka i zaleđa, pa se primijeti kako brodska linija i pruga ipak mogu biti isplativi i frekventni. Zašto i kad? Zato i samo onda kad imaju koga i što prevoziti – zbog ljudi! Uvjet i baza ikojeg postupanja je život (uopće), a nositelj življenja je čovjek. On je i 'predmet' i razlog politike. Koja je, samo od 1990-ih godina, u Hrvatskoj odvela 200 000 žitelja. Radost tih osobnih susreta, na uopćenoj razini može prijeći u osjećaj tuge – pri pomisli da sva ta višemilijunska živost ipak nije leptir u „domaćem zraku“, nad morem i poljima Lijepe naše.

Veliki Silvije Strahimir Kranjčević sabire to u pjesmi „Moj dom“

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, i brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni, Ko žića zadnji dah; I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila, Ja obraz pronijeh njen; Na svojem srcu grijem već klonula joj bila I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane, Svih pradjedova prah, Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio I bježat moram svijet; U vijencu mojih sanja već sve je pogazio, Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom Na javi i u snu, I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san; I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu I krunidbeni pir, I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud; Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore, I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!