Stepinčevo došašće

Stepinac će biti proglašen svetim. To je sigurno. To zna i Srpska pravoslavna crkva koja se kanonizaciji protivi i srbijansko društvo čijih je dvoje povjesničara na zagrebačkom simpoziju „Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća“ reklo da je pravoslavnim vjernicima Stepinac simbol „vjekovnog neprijateljstva Vatikana i Rimokatoličke Crkve prema pravoslavlju, a slavlje kardinala Stepinca simbolizira srbofobiju“ (dr. Radmila Radić, Institut za noviju povijest Srbije).

Stepinčeva kanonizacija neće i ne može biti onemogućena, „samo“ je prolongirana. S obzirom na to, a unatoč (i krvavim) iskustvima koje je hrvatski narod doživio u pokušaju podređenosti od strane Srbije, i u slučaju Stepinca preostaje iznova duboko se i zamišljeno zapitati: što je to u ljudskoj naravi (u ovom slučaju određenog naroda i države – srpskog i Srbije), da, ako već ne može nešto sasvim onemogućiti, a ono „barem“, koliko je moguće, ocrniti, oblatiti.

To je pitanje, duh i tema, godine i stoljeća pokazuju, koji će ostati - i nakon završetka rada skupine stručnjaka obiju strana u komunikaciji Stepinčevih zasluga, upitnih predstavnicima najviše razine u Srbiji. Ako misle da je moguće kako u povijesti Katoličke Crkve ispisuju presedan prema kojem će nominalnu svetost blaženika Rimokatoličke Crkve onemogućiti jedna autokefalna, pravoslavna Crkva, pristojnost nalaže suzdržati se od kvalifikacije tog mentalnog koda u postupanju. Ipak, mogu reći, toliko glupi nisu.

Što je onda pogon tih (ne)djela u agitaciji srpskog državnog i crkvenog vodstva? Svjestan si da ne možeš uspjeti, gubiš (u konačnici, o tome ti tu i nije mjesto na koje si se samopozvao), ali - rovariš. To je politikantska igra, crkvenost i duhovnost u službi frustrirajuće državnosti i mitomanske historiografije, koja pod plaštem žaljenja navodne uskrate Stepinčevih dobročinstava ugroženima u NDH, ne preže omalovažiti svetinju koja je u Božjem okrilju i sjaju. To drsko izazivanje i borba oholih duhova prizemno je poigravanje s osobom neoborivo svetačkog života.

Srbi nisu u neznanju glede krajnjeg ishoda, ali su zaigrani i ustrajni uzurpatori. Oboje karakterizira jedno stanje duha - nemir i opstrukcija! Nastojanje i želja za voditi dijalog je dobra i korisna, ukoliko je iskrena i stava otvorenog primanju saznanja koja znače i potrebu moguće promjene vlastitih pogleda. No, ne treba biti posebno pronicljiv za uvidjeti kako povijest hrvatsko-srpskih odnosa pokazuje koliko se 'dobro je voditi dijalog' okrene u mučnu i izigranu suprotnost, ukoliko jedna strana dijalogizira s mentalnom utvrdom koja nije otvorena vlastitoj promjeni, uvidu, reviziji, pokajanju, nego podvalom i manipulacijom još ishodi i status ugroženoga.   

Ne da Stepinac nije učinio ništa u spašavanju Srba, nego, nije učinio dovoljno. Principijelno se odredio kao protivnik komunizma, ali ne i ustaškog režima. (Iako su već početkom 1942. g. vodstvo NDH i Pavelić razmatrali uhićenje nadbiskupa jer smeta namjerama ustaškog režima. Djelić primjera njegovih neselektivnih osuda: Stepinac je prozvao ubojstvo 260 Srba u Glini, ubojstva sedam katoličkih slovenskih svećenika u Jasenovcu; 40.000 stranica dokumenata Stepinčeve kauze obiluje dokazima i svjedočanstvima sa svih strana).

Osnovna teza srbijanskih sugovornika je - koliki je bio stupanj Stepinčevog otpora ustaškom režimu. Prema njima, nedovoljan. Takvo postavljanje implicira da oni valjda znaju mjernu jedinicu punine i dovoljnosti koja Stepincu dostaje za sveca. To je tendencija – ne možemo uspjeti sasvim ni djelomično, ali idemo koliko možemo. Nagrizat ćemo, zavlačiti, remetiti, pa dokud stignemo! Oni nemaju srama i osjećaj izgubljenog vremena ni nakon završene agonije i poraza, jer su na kraju ionako samoproglašeni pobjednici ili (trenutni) gubitnici tek određene faze i stadija. To nije samo teritorijalni imperijalizam (na koji smo navikli, doživjeli i prije više od dva desetljeća), nego i misaoni, intelektualni (u vidu SANU-a i jest podloga konkretnom operativnom djelovanju), koji i kad oružjem miruje, u miru se pretvara u trajno zanovijetanje.

I Hrvatska i Srbija imaju začuđujuću odrednicu koju, zbog svoje iracionalnosti i nehumanosti i nije moguće znanstveno verificirati, nego tek kao čudo konstatirati. Naime, diplomacije obiju zemalja u svijetu interpretativno i saveznički ostvaruju učinke dijametralno suprotne od svojih konkretnih, iskustvenih čina i fakata. Hrvatska se, od žrtve i podjarmljenosti u bivšoj tvorevini ili vlastitoj suverenosti, uspije pretvoriti u oskvrnitelja koječijih ljudskih i nacionalnih prava, dotle da, bizarno, praktički postaje agresor na samu sebe, svoje ljude na vlastitom terenu.

Postoji li još neka zemlja, da joj činjenice toliko idu u prilog, i po cijenu pogubljenja i egzodusa vlastitog naroda, a ni očiglednost ne može 'obraniti', objasniti, svijetu predstaviti. Štoviše, uspije je okrenuti u suprotnost, na svoju štetu. Ali, nije to samo pitanje štete. Nego stvarnosti cijelog naroda i države koji postaju obilježeni, promicani kao prljavi, krivi, u konačnici, zločinci. I Stepinac je u Srbiji u funkciji da se hrvatskom narodu, a ovdje je i kolateralna žrtva jaki dio tog društva, Katolička Crkva, još više stavi uteg ustaške etikete i stegne omča u odgovornosti najviše crkvene glave iz 'jasenovačkog vremena', a kardinalskog grimiza, po koji u Rim i nije otišao, ne želeći riskirati povratak u zarobljenu domovinu. -Od svega ropstva, najsramotnije je i najpogubnije ropstvo uma - kaže Stepinac.

Fenomen je i diplomacija Srbije koja vješto plasira laži i izopačenosti u kojima od napadača i krivca postaje žrtva branjenička. Da ta uhodana praksa i utabana staza nije od jučer, potvrđuje i povjesničar dr. Serđo Dokoza kad govori o zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću koji je živio u vrijeme prvog doseljavanja pravoslavnog stanovništva u Dalmaciju u 18. st. Zmajević je u početku bio vrlo dobrohotan i izlazi pravoslavnima ususret. Kasnije opominje državno i crkvene odgovorne da su lukavi, opasni, hine jedno, a rade drugo. Kaže, pravoslavni ulaze na sve pore, i do mletačkog Senata, šalju pisma, poslanstva u Veneciju, podmićuju, lobiraju i stječu pristaše, što onemogućava Zmajeviću nastojanje da očuva katolike pred dolaskom pravoslavnih u Dalmaciju koji nameću pitanje jurisdikcije, želeći u Dalmaciji upravljanje s druge strane granice, iz Pećke patrijaršije.

Najnoviji 'prodor' SPC-a glede Stepinca (ne pokušaj, jer znaju da je to u konačnici osuđeno na poraz) je i posthumno (Stepinac ni mrtav nije bio slobodan građanin, kaže dr. Juraj Batelja) razvlačenje mučenika čije je i mrtvo tijelo opasno, da je i njegovo srce, s oznakom 'A.S.', po nalogu UDBE u policijskoj ambulanti zagrebačke Šarengradske ulice, moralo biti spaljeno. Monstruoznost kapilarno seže, pa je trebalo eliminirati i dovodnu žilu koja je s nepulsirajućim središtem kardinalovog krvotoka bila u kontaktu, čovjeka koji je srce A.S. po nalogu nadbiskupa Franje Šepera, iz samostana gdje je bilo čuvano, donio u Nadbiskupski dvor kako bi se predalo tajnoj policiji. Bio je to vlč. Mijo Pišonić, tajnik Zagrebačke nadbiskupije. Prema kazivanju postulatora Batelje, Pišonić i dva bogoslova, skori svećenici, na putu za proslavu baš Srca Isusova u Hrvatskom Leskovcu, poginuli su u Stupniku kraj Zagreba u od strane UDBE organiziranoj prometnoj nesreći.

Dakle, obrazac je prepoznatljiv i nije izum najnovijeg vremena. Kad hrvatski čovjek, pa i Stepinac koji je razlikovao državu od režima, ljubi svoj narod i zemlju (makar spašavao Srbe, Židove, Rome i koga sve ne) – to je zločin jasne, ustašoidne etikete. Stepinac se primarno doživljavao vjerničkim pastirom duša, biskupom i crkvenim autoritetom odgovoran Svetoj Stolici. No režimi su u njemu vidjeli političkog igrača koji kao da nije htio, a mogao je, biti likvidator postupanja, skoro i postojanja NDH. Montirani proces i sadašnji pokušaji iz Srbije susreću se na istoj liniji. Dva su različita tužitelja, a isti optuženik: velikosrpski pregatori za posjedovanjem zapadnog područja od svoje matice i komunisti u Hrvatskoj koji u bezboštvu svoje ideologije vlastitom narodu sude. Ne bilo kojim kršćanima, nego katolicima – koji imaju i institucionalnu zemaljsku strukturu, vodstvo i hijerarhiju.
Ne idu poslušnost 'izvandržavnom' papi i maršalu.

Stepinac kaže: „Komunizam ništa toliko ne mrzi kao Svetu Stolicu, taj simbol snage i jedinstva svih katolika svijeta. Zato bijesni napadi na Svetog Oca po svim komunističkim državama“. Na putu za Lepoglavu će: „Imao sam dojam da smatraju da je Katolička Crkva u Jugoslaviji 'likvidirana' mojom osudom i odvođenjem u zatvor“. Mislili su da će tražiti pomilovanje, pa će Crkva vršiti zahtjeve Komunističke partije.  

Poveznica oba tužitelja, srbijanskih u kojoj god strukturi i hrvatskih komunista, također je ista: laž, laž. I opet laž! Stepinac kaže: „Teško je opisati sve duševne patnje čovjeka u komunističkom zatvoru ili logoru. Sve se u tom sistemu osniva na laži, koja je komuniste tako prožela, da je lijepo rekao jedan od njihovih funkcionara, kad ga je netko upozorio da stvar stoji sasvim drukčije: Imate pravo, mi više ni sami ne znamo, kad lažemo, a kad govorimo istinu“.

Kardinal Josip Bozanić na otvaranju simpozija o Stepincu je rekao: „Totalitarne vlasti političkim, medijskim, obrazovnim i drugim sredstvima oblikuju svoju interpretaciju koja zahvaća razne segmente društva i može se protegnuti u desetljeća nakon samih događaja. Ta mogućnost postoji dotle dok se ne predstave vjerodostojni dokumenti, dok se ne prikaže cjelovita istina i stvarni odnosi“.

U Drugom svjetskom ratu i poraću, prema uputama boljševika, država demoralizira i rastače Crkvu, i socijalnim potkupljivanjem preko svećeničkih društava. Komunistička vlast je sustavno manipulirala pojedincima oblikujući ih po svojoj mjeri. Stepinac, s 36 godina najmlađi biskup Europe, bio je jak, zreo, glasan i hrabar u otporu partiji čiji program opisuje i Lenjin 1922. g. Polit-birou riječima: 'Imamo 99 % izgleda da usmrtimo neprijatelja udarcem u glavu, da garantiramo pozicije za sebe, i samo za sebe u desetljećima što dolaze. Sada kad su putovi prekriveni stotinama, tisućama leševa, sada i samo sada, mi možemo (i to znači moramo) konfiscirati imovinu Crkve žestokom i nemilosrdnom snagom“.

Stepinac je prozreo materijalizam komunizma 'za kojeg ne postoje duša, slobodna volja, prekogrobni život'. Zbog tog mentalnog sklopa kojeg smo u raznim varijantama još uvijek svjedoci i taoci, vrijedi podsjetiti na Stepinčeve riječi: „U takvom sistemu čovjek nije osoba nego brojka. Likvidiranje, tj. oduzimanje života čovjeku, to je za njih kao ustrijeliti pseto koje ti smeta na putu. Tko se ne slaže s komunizmom i usudi se pobijati ga, 'likvidacija' takvog čovjeka je pitanje odluke ovog ili onog komesara, a eventualno sudovanje komedija, da se zločin lakše pokrije“.

Argumenti SPC-a se temelje na političkim kvalifikacijama u čvrstoj sinkronizaciji s aktivnostima srbijanske političke vlasti, dok je vjerske argumente teško pronaći, smatra dr. Miroslav Akmadža.
Dr. Radmila Radić iz Srbije kaže da je Stepinac smatrao da beogradska vlada i pravoslavlje ne čine ništa u sprječavanju komunizma. Baš je to indikativno i potvrđuje istu podlogu, ideologije i sustava u obje zemlje. Žele vlast i moć zatirući i mrvu čovjekove svjetonazorske i uopće misleće slobode.

U Dnevniku Josipa Vranekovića o zasužnjenom kardinalu, Stepinac opisuje: „Nikad neću zaboraviti kad bi mi kod zubara jedan stražar gledao u usta, da mi ne bi zubar stavio kakvu cedulju u usta, drugi iza leđa pazio na mene, nekad još komesar sa strane, da ne bih dao kakav znak. Nikad neću zaboraviti, kad bih dobio nešto hrane od svojih, kako su znali isjeći na komade meso, kruh, svaki i najsitniji kolačić, jabuke, zgnječiti limune, da ne bi možda gdjegod bila kakva riječ napisana za mene; kako su se robijaši morali okretati prema zidu i ruke stavljati na leđa, kad bih išao do kupaone. I ja prolazim kroz taj ‘špalir’. Kad sam to vidio, rekao sam stražaru: ‘Hvala vam na kupanju, ja se više ovdje ne kupam’.

Svaki dan sam se namjesto toga dobro mokrim ručnikom isfrotirao i dobro je bilo. Nikad neću zaboraviti strašnu galamu razglasne stanice, koja je po šest i više sati na dan djelovala na živce robijaša besmislenim vijestima, nemogućom muzikom i drugim ludorijama. Jednog dana začepim uši. U jedno stavim nalivpero, u drugo zatvarač od nalivpera, da mogu raditi. Neću nikad zaboraviti razgovora kod posjeta kad bi agent pisao svaku riječ, a drugi komesar pazio na mene ili posjetioca, da ne bi dali i najmanji znak okom, nogom ili rukom. Sve ovo i bezbroj drugih stvari izgledaju sitnice, ali komunizam zna sve to tako spojiti jedno s drugim, da nije rijetko da ljudi polude, ubiju se ili klonu i predaju na milost i nemilost komunizmu, kao ptičice koje nemaju više snage da polete, kad se nađu nadomak zmije otrovnice. Komunizam je sistem skroz naskroz dijabolički i nikad ne bih izdržao svih ovih godina borbe s njima, da nije bilo molitava tolikih dobrih duša ili bolje, univerzalne Crkve, koja ne napušta svoju djecu u nevolji“.

Vrijednost ljudskog dostojanstva prethodi političkom djelovanju. Umirovljeni papa Benedikt XVI. koji je za Stepinca rekao da je bio branitelj Boga na zemlji jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom i znao se oduprijeti svakom totalitarizmu braneći u nacizmu i fašizmu Židove, pravoslavne i sve progonjene, kaže da se olako zanemaruje činjenica da su komunistički sustavi, više nego zbog svog lažnog gospodarskog dogmatizma, propali zbog preziranja ljudskih prava, podvrgavanja morala prohtjevima sustava i njegovim obećanjima budućnosti.

„Prava i istinska propast koju su oni ostavili nije gospodarske naravi; ona se sastoji u otvrdnuću duša, u uništenju moralne savjesti. Bitan problem za Europu našeg trenutka i svijet vidim u činjenici što se nikad ne osporava gospodarski brodolom – zato su stari komunisti bez oklijevanja postali liberali u gospodarstvu; naprotiv, moralna i religiozna problematika, o kojoj se zapravo radilo, gotovo da je potpuno uklonjena“, kaže Ratzinger. Zato pustoš koju je ostavio marksizam nastavlja i danas postojati, potirući spoznaje čovjeka o Bogu i sebi: „Rastakanje svijesti o nedodirljivim moralnim vrijednostima još uvijek je i sada iznova naš problem i može dovesti do samouništenja europske svijesti“.

Ljubičasta boja u došašću simbol je pokore i trpljenja. Kristov dolazak bi trebalo dočekati spreman jer Krist je Pravda naša i sudac. Došašće je vrijeme iščekivanja, budnosti i čežnje koja pročišćava do potrebe bezuvjetnog povjerenja u Gospodina. Stepinca su, uslijed tame u koju je bačen, pitali, vjeruje li i tad, još uvijek, svom Bogu? Njegov je odgovor: „Bog nikad ne gubi bitku“. Došašće je početak nove crkvene godine. Koliko u redovitosti života započinjemo i činimo novo kao Stepinac (utemeljitelj je prvog caritasa u Europi)? U 'revoltu' na odgodu kanonizacije, jedan svećenik je odlučio sve svoje propovijedi temeljiti na Stepinčevim porukama. Svi hrvatski biskupi ovog su kolovoza na Veliku Gospu, prvi put tako sinkronizirano, u propovijedima isticali pastirsku snagu i ljepotu Stepinca. Ne može se oteti dojmu da je taj 'nalog' i smjer bio dogovoren, ne slučajno podudaran. Poticaj u osjećaju za narušeni trenutak kočnicom, ali i potrebu ohrabrenja, otvorenu komunikaciju s pukom koji ti je povjeren, što je Stepinac do boli živio i krvlju platio, vjerojatno su došli s najviše hijerarhijske razine Crkve u Hrvatskoj - kad je najbrojniji puk pred nama, podastrimo, uložimo, proglašujmo mi koliko možemo - svetački život Stepinca! Dogodio se dragocjeni simpozij u Zagrebu, održani su akademski skupovi i predavanja o Stepincu koja otkrivaju i 'oslobađaju'.

Sedamnaest je godina od Stepinčeve beatifikacije. Stepinac postaje 'tema' najšire razine koja okuplja i prosvjetljuje - ne samo u veljači na njegov spomendan ili samozatajno u srcima ljudi koji su i prošlih desetljeća znali da je mučen i umro svetac. Uzdići na oltar nije jednokratni čin, lijepa svečanost, pa ćemo dalje po svome i u zaborav. Dar Stepinčeve kanonizacije hrvatsko društvo u cjelini zaista zaslužuje u vremenu kad postane 'punoljetan' i svjestan. Stepinčevo došašće znači hrabrost i jasno očitovanje pred moćnicima i vlastima - usprkos prijetnjama, mraku i tamnici, „ne da se ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan“.

Sveti čovjek Alojzije u pismu jednom sudištu kaže: „Mogu i dalje moji mučitelji tražiti po vašem nalogu i onemogućavati moj život, ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršit ću je do kraja: do kraja bez trunka mržnje i osvete prema kome, ali i bez straha pred bilo kime“.