Na žalost o tome se šuti i te događaje kao da je zavio plašt tišine, te stoga smatram potrebnim skinuti taj veo pokvarenog zaborava s tih događaja, jer svi oni stradali, kakvi god bili kao ljudska bića, ipak imaju svoje dostojanstvo i daju jasnu poruku da se takvo što nikada više ne dogodi. Stoga donosim opis tih dana od tadašnjeg župnika župe sv. Mirka u Šestinama mons. Ivana Dukića.

1944. godina    

„Svjetski rat se nastavlja. Njemačka sa svojim saveznicima svuda u povlačenju pred silama saveznika: Rusijom, Engleskom, Amerikom i partizanima. I u domovini borbe postaju sve ljuće i međusobna obračunavanja sve krvavija. Prijeki sud - vješanja za odmazdu - logori. U Šestinama od Božića 1944. nastanila se njemačka vojska, zapremila školu, prizemlje župnog dvora i više drugih kuća. Kod Vajsove vile ima radio stanicu za cijeli Balkan. Kretanje ljudi je bilo ograničeno. Narod sve otvorenije pokazuje simpatije za narodno oslobodilački pokret. Nekoji od župljana iščezli u šumama k partizanima. Život težak i napet. Saveznički avioni prelijeću dnevno u jatima od više stotina Zagreb i izazivaju paniku. U župi se nastanili brojni građani bježeći iz grada od straha pred bombardiranjem, koje je doista i uslijedilo nekoliko puta  i imalo mnogo ljudskih žrtava.

U jesen te godine nastanio se u Šestinama na župnom dvoru mladomisnik senjske biskupije Milan Hlača, jer nije mogao kući u Jelenje ni kamo drugamo na teritorij svoje biskupije. Namješten kao kapelan pomagao je u pastvi: održavao nastavu u Mikuliću, a u nedjelju služio misu s propovijeđu u kapelici sv. Roka za hrvatsku vojsku, koja je bila smještena u vlastelinskom Kulmerovom dvorcu.

Tih je dana u župi bilo mnogo strijeljanih, da li po presudi ili ne, to nije poznato, u Mikuliću streljani ispod Marteka i Galovića i odmah tamo pokopani po njivama. Seljani se žalili protiv tomu kod civilnih viših vlasti, ali bez uspjeha. Strijeljanja izvršavana u svakome tjednu.

1945. godina

Dne 20. veljače zapalio se nesrećom - neoprez vojske! - i izgorio krov na vlastelinskom dvorcu Šestine. Taj dvorac je bio sagrađen 1590. godine i od tada su u njemu stanovali vlasnici gospoštije Šestine (prije Medvedgrad). Nakon požara postao je dvorac nesposoban za stanovanje a kako ga nitko ne popravlja, izvrgnut kiši i nevremenu na putu je da postane potpuna ruševina. Na prvom katu probila trava i akacija iz zidova i širi se uz zidove na kojima su stoljećima visjeli portreti gospodara vlastelinstva i dvorca: Gregorijanca, Zrinskih, Draškovića, Sermage, Oršić-Kulmera i drugih. Posljednji vlasnik grof Ferdinand Kulmer nasljednik grofa Miroslava preminulog 16. travnja 1943. nije se nikada u dvorcu nastanio,jer je za vrijeme rata živio u Budimpešti na studiju, a grofica Eliza, udova Miroslava, morala je iz dvorca otići odmah nakon muževe smrti, da dvorac može za svoje svrhe upotrebljavati vojska. Grofica je umrla u Zagrebu, Katarinski trg 2/I.. Slika Majke Božje iz dvorske kapelice - stil bizantski - navodno iz vremena križarskih vojni, spašena je (nešto oštećena) junačkim skokom u plamen djevojke Anđele Štrek, unuke zadnjeg vlastelinskog nadlugara Josipa Ožbolta. Slika je privremeno pohranjena u kapelu sv. Roka u Šestinama, odakle ju je kasnije (1946.) odnio vlasnik grof  Ferdinand Kulmer i stručno popravio. (Gdje se ta slika danas nalazi?)

Od 8. do 10. svibnja svršava II. svjetski rat. U te dane povlači se kroz Šestine u svom bijegu njemačka vojska raznih rodova i hrvatska vojska: domobrani, ustaše. Hoće da se probiju na glavnu cestu kod Podsuseda za Sloveniju, sigurnijim putem nego li to mogu kroz Zagreb ili jer ne mogu kroz Zagreb, zato što je u rukama narodno oslobodilačke vojske ili jer hoće da štede Zagreb što izgleda nevjerojatnim. Dolaze cestom - dolinom iz Markuševca kroz Bliznec i Dolje - Gračane; u noći od 8. na 9. svibnja nagrnuli su također od Vajsove vile, navodno mimo sv. Ksavera i preko Cmroka. Kod župne crkve 8. svibnja pred noć predao se jedan njemački general s pratnjom koji je uzmicao u tenku iz Zagreba od Vajsove vile ovamo. Dne 9. svibnja u 4 sata u jutro osvanuli partizani u selu, oko 8 sati iščezli na nove položaje. Iza toga kroz cijeli dan i noć opet se povlačile njemačke čete pomiješane s hrvatskim vojnicima - uz prasku bomba, bacača mina, štektanje strojnica i druge strahote. Žrtava mnogo s jedne i druge strane. Na povlačenju poubijali - nerazumljivo s kojih razloga - i nepoznato da li Nijemci ili Hrvati - muškaraca 25 koji se sklanjali ili k susjedu ili u štali ili nadgledali kroz prozor.

Također je zapaljenja i posve izgorjela u Kraljevcu kuća, izgorjela i gostiona Marka Heric-Gregorina i cijela obitelj postala žrtvom požara, u Lukšiću zapaljen štagelj Bakovića. Partizani nisu štedjeli ni kuće.

Dne 10. svibnja - Spasovo - oko 5 sati u jutro prošle zadnje njemačke čete s nekim pukovnikom u Kunišćak i dalje. Ubrzo nakon toga nadošle partizanske jedinice pješadije i kasnije ogromni tenkovi. K sv. misi - samo poldanici - zvonilo redovito i sabralo se vrlo malo naroda: ljudi bili zastrašeni i zaposleni oko svojih mrtvaca - puno žrtava kratke borbe.

Žrtve borbi zakopani na raznim mjestima. Koliko je bilo stranih nije poznato. Domaći su svi pokopani obredno na groblju i neki u svom grobu. Stranci su pokopani na Kulmerovom i to s lijeve strane kako se prelazi iz groblja. Partizani njih 28, a s desne strane poginuli Nijemci i Hrvati njih 20, svi u jednome grobu. Osim toga u Mikuliću iznad škole kod zadružnog doma pokopano 19 poginulih, od kojih 18 domobrana koji nisu htjeli uzmicati s ustašama, pa su ih ovi postrijeljali, i jedan Nijemac.

Od Spasova do Duhova po cijeloj župi u svim selima bile razmještene razne brigade oslobodilačke vojske. U to vrijeme radio vojni sud koji je izrekao više smrtnih osuda što nad nekim domaćima koji su služili kao ustaše ili legionari ili bili na kojem položaju za vrijeme NDH, što opet nad strancima koji su zatočeni na teritoriju župe. Ti su pokopani većinom u zajedničkom grobu u Lukšiću na mjestu gdje je bila smještena jedna njemačka baterija. Ostala groblja: kraj škole sa sjeverne strane, nedaleko kapele sv. Roka prema potoku s 86 lešina, na jarku Kunišćaka s 40 lešina, svi strijeljani uoči Duhova na večer od 8 sati dalje. Na strijeljanje odvedeni što iz župnog dvorišta što iz škole kamo su prethodno bili dovedeni iz Zagreba. Podataka o njima nema nikakvih, iz kojih bi se znalo tko su i odakle, skoro svi su Hrvati. Po jednoj cedulji sudeći među strijeljanima i pokopanima u Kunišćaku bio i jedan svećenik satnik ustaške bojne.“ Tih je dana po svjedočenju još danas živih svjedoka i potok u Šestinama bio krvav.