Ima ljudi koji malo govore riječima, ali mnogo toga vele očima i obrazom. Blago staračko lice već je samo po sebi nešto što smiruje. Svakoga zaboli i odbije lice starog čovjeka, koji je sav zatvoren u sebe.
Kao što za međuljudski razgovor – kad se odmakne u dobi – riječi više nisu nužne, ili barem nisu toliko bitne, tako više nisu nužne ni za molitvu. Za razgovor s Bogom.
Ljepota i dobrota sve udomaćuju u ljubavi – u Božjoj i u ljudskoj ljubavi. Poslužiti tome životno je poslanje ljudi odmaklih u životnoj dobi. I kada im snage klonu, ljepota i dobrota uzdržavaju mu duh uspravnim i na neslućene načine djelatnim.
I kad posve onemoća, čovjek je u prilici blagoslivljati. Mada se može činiti da je blagoslov ono posljednje što čovjek može dati životu, blagoslov je ono najljepše i najsnažnije čime izriče svoju ljudskost.
Shvatit ćemo jednog dana: uzalud posjeduješ sve blago svijeta, ako ne pamtiš osmijeh drage osobe, ako ga – dok ti je dano – ne primaš s ljubavlju. Uzalud svi tvoji prigovori ako propuštaš obogaćivati ovaj svijet obasjavajući svojim osmijehom lica onih koje susrećeš.
Čovjeku je tako malo potrebno. No zatrpavajući se suvišnim, prekrije upravo ono najpotrebnije. I više ne zna razlučiti što mu je uistinu potrebno od onoga što ga guši.
Prije nego li krene na dug i neizvjestan put, dobro je da čovjek izmiri svoje račune.
