I kad posve onemoća, čovjek je u prilici blagoslivljati. Mada se može činiti da je blagoslov ono posljednje što čovjek može dati životu, blagoslov je ono najljepše i najsnažnije čime izriče svoju ljudskost.
U sjeni smrti naša starost dobiva posebnu vrijednost. Kroz tjeskobe i poteškoće moramo se dovinuti do neba. Spasenje zamišljamo suviše jednostavno. Što je stajalo Isusa dok se probio kroz svu onu gomilu grijeha i ljudske bijede te nam pribavio otkupljenje!
Ako gledamo ljude u cjelini, bez sumnje ćemo među njima naći mnoštvo divnih muževa i žena. Inteligentni su, mnogo znaju, puni su dobrote, snalažljivi su, puni životne snage, kulture, stvaralačkog duha... Ali, mnogima nešto nedostaje: nisu prošli kroz veliko trpljenje.
Barem u starosti odbacimo pogrješnu misao, još bolje – pogrješno govorenje da je svetost za izabrane duše.
Svetci se ne rađaju. Nitko nije tako svet da ne bi mogao propasti. Ali, i nitko nije tako duboko pao da ne bi mogao postati svetac.
I mene Bog ljubi! Kolika utjeha za čovjeka! Zaista: svakog me trenutka gleda i ljubi. Religioznom starijem čovjeku molitva je nešto prirodno, a opet nešto posebno. Nema više toliko molbi, nema moljakanja i tužaljki, to je više molitva predanosti.
Ima ljudi koji malo govore riječima, ali mnogo toga vele očima i obrazom. Blago staračko lice već je samo po sebi nešto što smiruje. Svakoga zaboli i odbije lice starog čovjeka, koji je sav zatvoren u sebe.
