Ako gledamo ljude u cjelini, bez sumnje ćemo među njima naći mnoštvo divnih muževa i žena. Inteligentni su, mnogo znaju, puni su dobrote, snalažljivi su, puni životne snage, kulture, stvaralačkog duha... Ali, mnogima nešto nedostaje: nisu prošli kroz veliko trpljenje. Jedino trpljenje učini čovjeka velikim. Ali, ne svako trpljenje. Trpljenje može čovjeka i skršiti, kao što se skrši staklo ispod čekića. Trpljenje bez ljubavi ubija, trpljenje bez duha gubi svoj duboki smisao. Samo trpljenje združeno s velikom ljubavlju, bolje reći, darovano trpljenje, posvećuje.
Križ uvijek znači žrtvovanje. Vrhunac je u tome što je naš križ povezan s Kristovim križem. Što to dokazuje? To je dokaz da je trpljenje velika škola. Ono je sveučilište velikih, bogatih duša. Ljude, koji su prošli kroz mnoga trpljenja, svijet treba. Takvi ljudi razumiju, pristupačni su, puni dobrote. Takvi će ispružiti ruku, ne da podignu kamen već da pomognu izići iz nevolje. I budući da su u sebi preživjeli težinu gorčine i očistili se u snažnoj ljubavi, ništa više za sebe ne traže, već samo drugima daju.
Zar nije divno vrijeme vrijeme trpljenja? Ali, samo moramo dozreti. I ako smo ranije dozrijevali u radu i molitvi, sada dozorimo i u trpljenju. Tu ćemo dobiti one posljednje crte potrebne kršćaninu.