Bog, Krist, Evanđelje, vječnost: to su istine koje blistaju iz svega što je čovjek u životu naučio i spoznao. A iz svih zapovijedi izrasla je konačno ona prvenstveno kršćanska: ljubav. Odlazak. Još i to obavimo: iza sebe moramo ostaviti čist prostor. Što se tiče zemaljskih stvari, treba ih na vrijeme srediti: imetak, oporuka, da poslije smrti živima bude sve jasno, da nijedna stvar ne bude uzrokom prepirke, zamjerki, zavisti. Za te stvari treba biti još dovoljno priseban. Zato s time ne odugovlačimo iz dana u dan, do onog dana, kad ćemo se već boriti za opstojnost i njihati se između svijesti i nesvijesti. Zatim treba riješiti sve nesuglasice s ljudima. Sve mora biti izravnano. Čak i s onima s kojima se možda ukrštavaju naši putovi, pa smo možda bez posebne krivnje osjećali osvetu nad sobom. Sad je vrijeme da se sve to izravna. Potrebna je samo dobra riječ. Ako smo nekome bili kamen spoticanja ili sablazan, i na to treba misliti. Mnogo je toga prošlo u nepovrat i drukčije se ne može popraviti nego tihom molitvom, ili još bolje – tihom žrtvom za one koje smo uvrijedili. Ako je još moguć razgovor u četiri oka, i to je također blagotvorno. Ništa ne smije ostati kod nas, ništa ne smije ležati na tlu oko nas, ni naše, ni tuđe. Očistimo prostor! Kako lijepa smrt ako će svi, koji nas budu pokapali, imati ugodan osjećaj da smo iza sebe ostavili prazan, ali ipak čist prostor. Lijepa uspomena, to je propovijed koja će, možda, biti najsnažnije djelo koje smo u životu učinili za druge.