Kao što za međuljudski razgovor – kad se odmakne u dobi – riječi više nisu nužne, ili barem nisu toliko bitne, tako više nisu nužne ni za molitvu. Za razgovor s Bogom.
Starost treba graditi, i to tijekom cijelog života. Možda je jedan od najtežih osjećaja starijih ljudi taj da se osjećaju suvišni. Naročito oni koji su prije imali svoje zvanje, svoju službu, a sada su u mirovini, u tim trenucima izgube tlo pod nogama.
Između djece i starijih osoba postoji neka srodnost. Jedni se pripremaju za život, dok se drugi s njime opraštaju. Ako između nas i dječice postoji neka tajna veza, to je opet lijepa prilika za naše poslanje. Ne možemo trčati kao oni, njihove igre za čas nas umore.
Lijepo je gledati mlade zaručnike iz kojih zrači mladenačka ljubav. Ali, poseban dar ima ljubav dvoje starijih, koji su cijeli život jedan uz drugoga rasli i dozreli u starost.
Za drage nam starije osobe, za bake i djedove, za sve kojima su oni na srcu, pripremili smo posebni program. Zrnca mudrosti! Promišljate o njima svakog prvog dana u mjesecu, mladi i stariji! Pružimo ruke u radosni zagrljaj na Laudato televiziji.
Cijeli život živimo pred vratima smrti. Katkad smo toga svjesniji, katkad manje svjesni. Ali, vrata smrti uvijek su neposredno pred nama. I mnogi za naših dana prolaze kroz njih, i stariji i mlađi, mnogo mlađi od nas.
Zbunjujuće je: Boga tijekom čitava života nazivamo ocem, svakoga dana iznova mu govorimo: „Oče…“, govorimo o duhovnom djetinjstvu, o iskustvu djetinjstva, djeteta Božjega, govorimo o tome na različite, a opet srodne, načine tijekom različitih životnih doba.
