Dokazana je istina o dobrotvoru, dr. Antunu Najžaru, upravitelju Dječjeg prihvatilišta u Sisku

Unatoč posebnim uvjetima nastalim zbog pandemije, pretpremijerno je prikazan najnoviji Laudatov dokumentarni film: 'Smrtna kazna strijeljanjem', u srijedu 23. rujna, u Slovenskom domu u Zagrebu; i premijerno, u četvrtak 24. rujna, u Velikom kaptolu u Sisku.

Glavni lik ovog filma, pedijatar dr. Antun Najžar, po nalogu mjerodavnih institucija NDH-a, bio je odgovoran za zdravstvenu skrb stotine ratom traumatizirane i teško bolesne djece, koja su pristigla u Dječje prihvatilište u Sisku, u lipnju 1942. godine.

Svjestan činjenice da će mnoga od njih umrijeti, zbog stanja u kojem su stigla, ulagao je nadljudske napore kako bi im se pružila potrebna skrb. U prilog tome ispisano je na stotine pisama potpore, koja su slala udomitelji djece i bivši logoraši, ali komunističke su ga vlasti, 'u ime naroda', montiranim sudskim procesom optužile za nemar prema djeci i logorašima koji su tijekom rata bili u Sisku.

U kolovozu 1946. dr. Antun Najžar drugostupanjskom je presudom osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem, što je i izvršeno u šumi Topolovac pored Petrinje. Dokazi o načinu vođenja sudskog procesa sačuvani su u sisačkom arhivu. Zahvaljujući požutjeloj gomili dokumenata, redateljica i scenaristica Nada Prkačin načinila je film: 'Smrtna kazna strijeljanjem'.  

– Neobična situacija s koronavirusom, u kojoj smo se svi iznenada zatekli, pridonijela je odluci da se nakon filma 'Dječje prihvatilište Sisak' posvetim čovjeku koji se tijekom Drugog svjetskog rata, i zaraznih bolesti koje su u to vrijeme najviše pogađale djecu, svojim radom potvrdio kao pravi Hipokratov učenik. Dr. Antun Najžar, prema svim dokumentima koji su srećom sačuvani, dao je cijelog sebe u spašavanju djece u teškim ratnim uvjetima, ne pitajući čija su, a komunističke su ga vlasti zauzvrat osudile na smrtnu kaznu strijeljanjem. Vrijeme je da se ta, i mnoge druge nepravde koje su činili sudci u doba komunizma, ispravi, te da se donese Zakon na temelju kojeg bi potomci žrtava takvih montiranih procesa na što jednostavniji način mogli tražiti ukidanje unaprijed pisanih sudskih odluka – rekla je redateljica Nada Prkačin.

Film vrvi dokazima, dokumentima i svjedočenjima dr. Najžara, njegove obitelji, bliskih suradnika, udomitelja, logoraša i njima oprečnim presudama. S povijesne strane pojašnjavaju ih povjesničarka, doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, s fakulteta Hrvatskih studija, te istraživač publicist Pero Šola.

Infektolog, prof. dr. sc. Ilija Kuzman, emeritus Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sa stručne strane i u kontekstu vremena ispituje postupke dr. Najžara, te dokazuje kako je učinio sve što je mogao i morao učiniti, pa i više od toga. Da nije bilo takvog pristupa, smrtnost i obolijevanje djece bili bi daleko veći.

Producentica filma, Ksenija Abramović, naglašava kako smo odgovorni biti promicatelji istine.

– Ovim filmom želimo argumentirano, temeljem istraživanja povijesnih arhiva i materijalnih dokaza, nastaviti doprinijeti razotkrivanju laži i manipulacija o ljudima koji su činili neizmjerna dobročinstva, a čiji je javni ugled, i sâm tjelesni život, totalitarna komunistička vlast obezvrijedila, obeščastila i pokušala izbrisati iz dobra u memoriji našeg naroda. Ali, 'duše pravednika u ruci su Božjoj i njih ne dotiče smrt nikakva', kaže Sveto pismo. Neka duša dr. Najžara počiva u miru, kao i duše tisuće drugih žrtava čija je krv natopila našu ispaćenu zemlju, i za koje pravda na ovoj zemlji još nije zadovoljena. Najmanje što svi možemo učiniti, već sada i ovdje, jest reći tim ljudima – hvala – na svjedočanstvu vjere i ljubavi, na božanskim idealima koje su živjeli – rekla je Ksenija Abramović, direktorica Laudata.

Do dana današnjeg nije došlo do revizije presude dr. Antunu Najžaru. Istina o njemu, u filmu 'Smrtna kazna strijeljanjem', uskoro će biti prikazana i na Laudato televiziji.