Anoreksija i bulimija – neprijatelji žena

Nakon što je sama iskusila okrutan pad u ponor anoreksije, bulimije i prejedanja, Neda Vuković govori o knjizi ''Težina ljepote'' i svojem terapeutskom radu. Je li ljepota zaista teška? Kako na sebe gledaju djevojčice i djevojke koje upadnu u ropstvo anoreksije, bulimije, emocionalnog prejedanja? Kako hrana postaje 'krivac' za dublje probleme? Kako je žena izgubila samu sebe u vladavini industrije ljepote i kultu tijela? Čime su zarobljeni ženski umovi? Na sva ova pitanja naša sugovornica je ponudila adekvatne odgovore.

„Moji problemi s poremećajima hranjenja kreću krajem 7. razreda. Prošla sam kroz sve oblike poremećaja prehrane i dug niz godina bitke s hranom su bile način nošenja sa životom, nigdje se nisam osjećala kao doma. Moju nutarnju nenamirenost sam rješavala hranom. Detalje tog puta sam napisala u knjizi. Početke svog života mi ne biramo, ali za sredinu i za kraj smo sami odgovorni. Kad si dijete, bježiš od svega, ali to kasnije možeš okrenuti za svoje blagoslove. Sam biraš jesi li žrtva ili heroj vlastitog života.

U medijima sve je to banalno, priča nije tako površna, puno toga se dogodi prije nego što poželiš. Bitno je da je djetetu dobro u obiteljskim odnosima, kako bi bilo manje ranjivo. Ako nema zdrave napunjenosti, dijete je na vjetrometini i određeno je puno više nego kad mu daš temelj osobnim primjerom.

Dug put je bio mog liječenja. Od samog ulaska s 13 godina, dogodio mi se život. Dvadesete sam provela, nakon epizoda anoreksije, u kompulzivnom jedenju. Krajnosti - jedem pa ne jedem. Najveći preokret mi se dogodio nakon udaje, u ovih zadnjih 10 godina. Najviše me oblikovalo i izliječilo vrijeme provedeno u davanju svojoj djeci, u običnom životu. Sa svakim djetetom sam provela po 3 godine“, posvjedočila je Neda.

Često čujemo izreku "za ljepotu se treba trpjeti". Neda misli da sve što dođe iz ropstva, iz prisile, to nije lijepo. Sve za što plaćamo cijenu u neslobodi, restrikciji, u opsjednutosti, nije lijepo. Smatra da stvarna ljepota zapravo dolazi iz slobode, ona nema neku savršenu formu.

„Moj poremećaj s prehranom je dobro došao mojoj obitelji za izlječenje obiteljskog sistema i za preslagivanje prioriteta u životu. Bolest zaista može biti iscjeljujuća ako se netko otvori tome. Kad sam ležala na odjelu, bilo mi je nepojmljivo voditi normalan život. Htjela sam brak, obitelj, slobodu, ali mislila sam da neću moći. Na kraju sam ipak došla do toga i želim da moja knjiga pokaže curama da postoji šansa.

Djevojčice koje meni dolaze lakše se otvore jer znaju da sam ja to sve prošla. Uvijek postoji priča iza, zbog čega djeca interpretiraju stvari na taj način. Nekad netko kaže banalnu rečenicu, oni ju protumače kroz svoju povredu. Kada čovjek dobije duhovnu ispunjenost, onda mu je sve sjena sjene. Tada nisi određen, nisi u ropstvu, na potpuno drukčiji način gledaš taj cirkus nametnutog da kroz fizičko imaš nekakvu vrijednost.“

Na svom putu prepunom borbe s anoreksijom, veliku podršku imala je u svojoj majci koje je uvijek bila tu za nju.

„Moja mama je dosta rano primijetila da sam upala u ropstvo anoreksije, prva je rekla da nešto sa mnom nije u redu. Roditelji na nekoj razini znaju, ali dosta njih sami sebi ne priznaju. Ali to se primijeti na djetetu, boli ga trbuh, ne jede skupa sa svima za stolom, počne manipulirati roditeljima. Roditelji bi trebali prihvatiti da se stanje u cijeloj obitelji mora mijenjati kako bi se bolest spriječila.

S jedne strane je svijet koji te želi udebljati, a s druge strane bolest u kojoj zapravo vidiš utočište. To sve prelazi u jednu vrstu ovisnosti. U Hrvatskoj postoje centri koje roditelji mogu nazvati i pitati za savjet.

Za kraj bih htjela istaknuti rečenicu: Hodajte pažljivo po tuđim životima, nisu sve rane vidljive“, zaključila je ova hrabra žena.

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.