Branitelj Karić nekoliko je puta ranjavan: "Danas nosim desetak gelera u sebi"

Srećko Karić hrvatski je branitelj još od prvih dana svoje punoljetnosti. Više o njegovim počecima pisali smo u prethodnom tekstu, koji možete pročitati ovdje. U ovom tekstu ćemo se osvrnuti na njegovo bolno ranjavanje u nesretnoj akciji "Una 95", nedugo nakon oluje - 15. rujna 1995. godine. 

"Bio sam dio saniteta. Bio sam pješak, ali dio saniteta. Okolnosti su bile takve da sam na koncu ostao sam sa 150 ljudi. Imali smo nakon 24 sata napad na djelovanje, a zatim je došla zapovijed da se moramo povući. Ostao sam jedini od saniteta i tu je stradalo jako puno ljudi. Bilo je četrdesetak - što mrtvih, što ranjenih. 

Morao sam, manje više, samostalno poviti rane svim tim ljudima. Naravno, uz pomoć svojih suboraca. Također, morali smo ih nositi do čamca odakle su ih onda prevozili na drugu, sigurniju, stranu. Imao sam 72 kilograma, tu noć nisam ni jeo, niti pio. Praktički sam dehidrirao i izgladnio od svega. 

Bio sam na rubu halucinacije. Sve je to bilo previše za jednu osobu. U svemu tome, na pamet su mi pali svi oni zatočeni Vukovarci koji nisu stajali mjesecima. A ja sam pregorio u tih 24 sata. I u tom pregorijevanju, dok sam izvlačio te spašavao teško ranjenog suborca i prijatelja, pala mi je granata na nogu. Dogodio se vanjski prijelom, dobio sam čašicu. Suborac i prijatelj koji je bio meni na leđima izdahnuo je. Ostali smo tako ležati na jednom brisanom prostoru. Na tom prostoru su padale granate sa svih strana. Neprijatelji su čak pokušali napraviti nekakav proboj tuda...pucali su po meni, meci su me pogodili. 

Nakon nekoliko sati te agonije, ranjen sam u pluća na tri mjesta, u nogu na dva mjesta. Pala je još jedna granata – minobacačka, pogođen sam u ruku na dva mjesta, u glavu također na dva mjesta...Tako da danas nosim desetak gelera u sebi i zbog toga još uvijek vučem ogromne posljedice. Unatoč svemu tome, na kraju sam ipak ostao živ. Imao sam medicinsku torbu pored sebe i uspio sam se – ne znam ni sam kako, to je isključivo Božji prst – doslovno izvući iz svoga tijela i poviti si rane.

Očistio sam svoje rane tako da nije došlo do zatrovanja te sam si namjestio kost, koja je virila jer je bilo riječ o vanjskom prijelomu. Uspio sam to sve namjestiti, zakrpati pa čak staviti i neke zavoje. Lice  nisam mogao. U licu sam bio baš teško ranjen, strgana mi je vilica, zatvoreno oko... Sve sam to nekako uspio zakrpati. Padao sam u nesvijest nekoliko puta. Doživio sam to jedno izvantjelesno iskustvo. (...) 

Prošlo je osam sati, a suborci još nisu mogli doći do mene da me izvuku. Nisu uspjeli zbog povlačenja te zbog toga što ih je bilo malo. No, na koncu su me ipak izvukli. Nakon toga je uslijedilo 15 teških operacija u vinogradskoj bolnici, skoro sam umro. Bio sam u stanju stupora tri tjedna. To je nešto dosta slično komi. Jedva sam se izvukao. 

Liječenje je trajalo pet godina, od 1995. do 2000. godine...toplice, bolnica, toplice, bolnica... Kada bismo to promatrali, iz civilne perspektive, rekli bismo da je riječ o izgubljenoj mladosti – 4 godine rata, 5 godina liječenja – praktički od 18. do negdje 27. godine sam bio u svemu tome. Međutim, ovo je jedna velika borba koja traje i dalje. Da me netko pita bi li sve ponovio, jasno bi rekao da bih."

Srećko se osvrnuo i na pitanje voditelja emisije More milosrđa o tome je li žrtva podnesena za slobodnu Hrvatsku zapravo uzaludna.

"Mi nismo imali šanse dobiti taj rat s onakvim naoružanjem. Prvo, mi nismo bili profesionalna vojska '91. godine. Imali smo konobare, kuhare, doktore, novinare...koji su uzeli pušku i krenuli u rat. To je bila priučena vojska koja je, u konačnici, izvojevala pobjedu u ratu. Da, trebalo nam je vremena, ali već '91. godine smo se posložili i napravili nešto. Otkud je to došlo, nego od Gospodina? To je izmoljeno! I ta žrtva nije uzaludna jer smo spasili naše buduće generacije. Jednom branitelj - ostaje branitelj za cijeli život!

Branitelji su proveli pet godina svog života u Domovinskom ratu. Nakon toga su na jedan način mnogi prisiljeni otići u mirovinu. Ja prvi nisam želio u mirovinu. Kada mi pojedinci sa strane kažu: 'Ti si ratni profiter! Zaradio si svoju penziju', odgovorim im da nisam želio ići u mirovnu nego da sam htio nastaviti obrazovanje i ostati u sustavu rada. Htio sam raditi i prebivati u Gospodinu. Međutim, zbog ranjavanja i visokog postotka invalidnosti bilo je teško pronaći mjesto za takvu osobu. 

Bilo je to novo, drugačije vrijeme u novoj državi. Snalazili smo se u trenutku. Budućnost nas, branitelja, bila je neizvjesna. Mnogi smo se, u tom procesu liječenja, možda čak i sažalijevali te tugovali nad svojom budućnošću. Izgubili smo svoju svrhu nakon rata. Iako, svima je tog rata bilo već dosta. Jedno tri, četiri, godine nitko od branitelja nije ni mogao vidjeti uniformu, a kamo li da je netko mogao govoriti o ratu. 

Čak sam i ja zašutio o tome svemu. Pola mojih prijatelja nije znalo za sve moje ozlijede i rane. Trenirao sam u fitness centru...šutio sam o tome i samo sam ponavljao: 'Ma, to je prošlost. To je (o)stalo iza mene.' Međutim, nije (o)stalo. 

Danas sve to promatram kroz prizmu Svetog pisma. Shvaćam da branitelji znače nešto puno više. Mi nismo veterani. Mi smo branitelji! Kada gledam na to sve, mi smo zapravo dobili jedan veliki zadatak – da sačuvamo ovu Hrvatsku danas i u budućnosti. Isus je prognan te je na križu „izgorio“ za nas. Ali što se na kraju dogodilo? On je „izgorio“ za nas pritom se davši za spas budućeg naraštaja. Što je napravio hrvatski branitelj? Isto to. 

Možda se sada ne vidi naša žrtva, ali vjerujem da će se ona prepoznati onda kada nas više ne bude. Pokazat će se kroz nove generacije koliko smo zapravo doprinijeli da sačuvamo, ne samo Hrvatsku, nego i cijelo ovo područje natopljeno krvlju", zaključio je Karić. 

* Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.